Mnoge tvrtke koje objavljuju svoje nefinancijske izvještaje to rade tako da "stignu" rok 30. lipnja, što znači da kroz svoje procese materijalnosti prolaze negdje u veljači ili ožujku (na stranu sada što bi to trebalo raditi ranije, dok još uvijek teče godina za koju sastavljamo izvještaj). To pak znači da su se u identifikaciji ključnih pitanja svoje održivosti ove godine našli usred globalne pandemije.
I iako će ona na raspored doći sljedeće godine, u razmišljanju i razgovorima o tome kakva je bila 2019., nismo mogli izbjeći pitati se kako će ovaj ultimativni potres za globalna društva i ekonomije utjecati na sagledavanje utjecaja izvještavača i određivanje onog što je važno kompanijama u budućnosti.
Prvo i najočitije kod samog procesa izvještavanja, mijenjaju se metode i obrasci razmatranja ovih tema unutar kompanija, pa onda i metode uključenja dionika.
Ono što je uobičajeno proces koji uključuje brojne radionice i sastanke radnih skupina morat će se preseliti (možda ne u potpunosti, ali značajno) u online kanale. To se možda čini jednostavnim, ali čitav se novi blog post da napisati o tome kako se mijenjaju obrasci međuljudske (poslovne) komunikacije kad ona nije neposredna.
Osim sastanaka izmještenih na Zoom, Teams ili Skype, morat ćemo razmišljati i o novim metodama uključenja dionika, upravo suprotnim od onih koje smo mi u H&P počeli razvijati. Naime, posljednjih nekoliko godina imali smo nekoliko izvrsnih primjera u kojima smo kompanijama pomogli uključiti skupine koje su im važne putem višedioničkih platformi, najčešće u interaktivnim skupnim događajima. Velika prednost ovakvih metoda uključenja dionika jest mogućnost neposredne razmjene mišljenja, iskustava i ideja, što je znatno teže postići koristeći linearne metode poput online anketa,
No ako se odmaknemo od pukog oblikovanja procesa i samo zagrebemo po površini sadržaja, vidjet ćemo odmah da pandemija Covida-19 ima utjecaj na ama baš svaki aspekt poslovanja organizacija, bile one mikropoduzeća ili multinacionalke.
Proizvodnja i potrošnja, upravljanje lancima vrijednosti, naročito odnosima s dobavljačima, upravljanje ljudskim potencijalima i zapošljavanje, korupcija i transparentnost poslovanja, zdravlje i sigurnost na radu, razvoj odnosa sa svim skupinama dionika - nema teme i aspekta koji ova kriza neće dotaknuti i trajno promijeniti.
Nedavno sam sudjelovala na nekoliko webinara u organizaciji Globalne inicijative za izvještavanje, na kojima su izvještavači iz cijelog svijeta raspravljali upravo o različitim aspektima utjecaja pandemije i njenih posljedica na organizacijsku održivost i odgovornost. Zajednički nazivnik u svim ovim razgovorima bila je inovacija; nove okolnosti koje je donijela pandemija primorat će organizacije ne samo da osmisle nove načine provođenja strateških procesa, nego i da odmah razmišljaju o tome kako mogu upravljati svojim utjecajima koji su se promijenili pod učinkom situacije u kojoj se nalazimo. Gotovo svi sudionici opetovano su se složili da će organizacije koje izvještavaju morati mijenjati i unaprijeđivati ne samo svoje procese izvještavanja, nego i procese procjena i upravljanja utjecajima i rizicima, što će u vremenu koje je pred nama svakako biti najveći izazov.
Ovo zaista jest samo snapshot, sitno grebanje po površini nečega za što još uvijek ne možemo biti sigurni koje će i kakve dalekosežne posljedice imati. Ono što je važno zapamtiti jest da djelovanje na načelima održivosti, pa onda i izvještavanje o tome kao upravljački alat, mogu barem mrvicu smanjiti neizvjesnost koju budućnost donosi. A to je najmanje što se sada može učiniti, zar ne?
Comments