medium_4254553240.jpg

Zašto ne smijemo zaboraviti Holokaust?

27. siječnja se obilježava Dan sjećanja na Holokaust – Yom HaShoah.  Za one koji nisu znali, to je dan kada su ruske trupe oslobodile logor smrti Auschwitz-Birkenau, ne jedini, ali vjerojatno najstrašniji od svih. Sinoć sam na nekom povijesno-dokumentarnom kanalu pogledala novi dokumentarac o logoru, vrlo potresan i snažan. Znaju me ljudi upitati zašto gledam filmove, zašto čitam i prikupljam literaturu o strašnim, zlim stvarima koje su se događale u povijesti čovječanstva. Mislim da je jedan od odgovora koji mogu ponuditi – zato što još uvijek tražim načine kako mogu osobno utjecati na to da se slične strahote (ili neke manje po razmjerima, ali jednako opasne po ideologiji) nikada više ne dogode. Dijelom, možda zato što osobno poznajem toliko mnogo ljudi koji danas postoje zato što su uspjeli izbjeći velika zla fašizma, slučajnom srećom ili time što su neki ljudi bili dovoljno hrabri da se suprotstave i nađu načina da spašavaju druge ljude – svoju braću i sestre po svakom kršćanskom ili drugom religijskom nauku ili svojoj ateističkoj savjesti – nije važno. Svi ti ljudi, većinom potomci onih koji su uspjeli preživjeti najstrašnije doba naše novije svjetske povijesti, su humanisti, zagovaratelji demokracije, aktivisti slobodarstva, uspješni poduzetnici na svjetskim razinama koji ne diskriminiraju nikoga, već promiču velikim dijelom ono što smatramo načelima za održivi razvoj čovječanstva.

Okrutnost, nečovječnost, diskriminacija, nezamisliva patnja su uspjeli u jednoj do tri generacije meni poznatih iznjedriti humaniste koji su, u kojem god svijetu da su se zatekli, teritorijalno ili intelektualno, bili prvi od onih koji se zalažu za humanizam, ravnopravnost i ukidanje diskriminacije.

Zato me posebno žalosti pretenciozna i nehumanistička retorika „desničarske“ politike koju možemo čuti u posljednje vrijeme u našoj domovini koja je isto tako, vrlo nedavno i na najgori način prošla mnoge patnje. Dok god postoji bilo kakva težnja ili naznaka da se prvo komunikacijski i propagandno (jer od toga sve počinje) zaziva bilo kakva diskriminacija manjina u društvu u kojemu živimo, moramo dobro razmisliti što to znači i kakve posljedice takva retorika može imati. Zapalila sam svijeću, kako je običaj na današnji dan, prisjetila sam se strahota koje sigurno nitko od nas ne žele da se ikada ponove prema iti jednoj društvenoj skupini i na kraju, sretna sam, jer sam uspjela odgojiti svoje mladunče da je spremno stati u obranu svih onih kojima netko – itko namjerava oduzeti ljudska ili građanska prava. Komunikacijski – nije uvijek pitanje jesi li u većini ili u manjini, već jesi li među onima koji su spremni pružiti ruku za spas onih drugačijih od tebe, prema bilo kojem kriteriju. U konačnici, svi smo mi drugačiji – prema nekom kriteriju. Recimo „ne“ svakoj diskriminaciji, svaki dan u našim životima.

Daria Mateljak

 

foto: Darwin Bell via photopin cc

Ostavi komentar