Zašto nam treba raznolikost?

Razni oblici društva, to sociolozi i kulturni antropolozi dobro znaju, nisu bili uspješni zbog istosti, već zbog raznolikosti. Onome nekome tko je prvi zapalio vatru i tko je prvi napravio luk i strijelu i tko je prvi slikao po pećinama netko se smijao. Taj naš neki ružni i kosmati predak ili pretkinja bili su “malo drugačiji od drugih“. Imali su neke svoje ideje, vidjeli su neposrednu okolinu svojim očima, drugačije su sanjali budućnost.

I društva i civilizacije su stoljećima rasle na onima koji su bili drugačiji. Koji su bili različiti. Da danas imamo pouzdanih povijesnih zapisa, a u tome se slažu i povjesničari i antropolozi i psiholozi i lingvisti, možda bismo znali objasniti napredak civilizacije. Ali, nemamo objašnjenja baš za sve što je naslijedila naša današnja zapadna civilizacija. Osim jednoga – znamo pouzdano da su oni koji su bili drugačiji na bilo koji način, upravo oni koji su ostali zabilježeni u prošlosti kao inovatori, kreativci, izumitelji, znanstvenici. Newton, na primjer (a tko je čitao njegove matematičke principe prirodne filozofije zna o čemu govorim), je bio ekstremni čudak. Benjamin Franklin isto (pročitajte njegove radove, poučni su). Leonardo da Vinci, Ruđer Bošković… Odaberite bilo koga iz starije ili novije prošlosti i vidjet ćete da su svi pokretači bili neki drugačiji ljudi.

Raznolikost je vrlo kompleksna. Ona u sebi sadržava pojam sve ljudskosti koja sačinjava bogatstvo onoga što smo danas. Sa svim svojim razlikama – rasnim, vjerskim, rodnim, razlikama porijekla, društvenog statusa pa i svjetonazora. I tu dolazimo na vrlo osjetljivo područje. Iza svjetonazora i prava na slobodu mišljenja i govora često se skrivaju istinske težnje da se neke skupine stigmatizira i proganja. Samo zato jer su drugačiji. I osnovna razlika, a ona počinje od komunikacije, je u tome jesmo li spremni prihvatiti ne komunikaciju i dijalog, već izgradnju odnosa. Jesmo li sposobni, u ovoj točki civilizacijskog razvoja razumjeti da su razlike bogatstvo, a ne prijetnja. Jesmo li sposobni osuditi svako nasilničko i šovinističko ponašanje. Upravo po tome je različit ritual paljenja slikovnice koji se skriva iza maškara u kojima je kao sve dozvoljeno (nije.) i prosvjed „sluškinja“ za poticaj prihvaćanja Istanbulske konvencije. Jer onaj prvi čin našu djecu uči da je moguće nasiljem sputavati raznolikost i da je to pozitivno, da je zapaliti slikovnicu sasvim u redu kao gnjevni izraz neslaganja s različitosti. A drugi primjer je zalaganje za poštivanje ljudskih prava.

Mslim da nitko ne rađa i ne odgaja male žene da bi ih netko jednog dana zlostavljao ili sramotio. Mislim da nitko ne rađa i ne odgaja male muškarce da bi se složio da je u redu da ih netko cipelari i ubije na ulici, jer je fizički jači od njih ili mu se ne sviđa što nosi dugu kosu. Sjetimo se tragedije Luke Ritza. To je tragedija nasilnog društva u kojemu se opravdava zakon jačega i onoga koji prezire nešto drugačije. Koji i kakav roditelj može reći: dobro što su mi pretukli sina /zlostavljali kćer jer su drugačiji, jer su rekli što misle, jer su bili svoji ljudi, jer se nisu pokorili sili? Na takvom se konceptu nije razvila naša civilizacija niti je opstalo naše društvo. Majka koja se odrekne djece jer su se deklarirali kao LGTB je uzaludna majka, jer se odriče najvrednijega što je ikada stvorila. Nažalost, ima roditelja koji se odriču djece, jer djeca imaju svoje putove, rodne, svjetonazorne, u stilu života. Pogledajte film “Društvo mrtvih pjesnka” i vidjet ćete bol roditelja koji nisu svjesni svoje opresije prema djeci, jer su – drugačija.

Opresija prema bilo kojoj skupini ljudi koji nisu većina je karakteristika slabih društava koja ne znaju prihvatiti bogatstvo raznolikosti. I autorica ovog bloga ima svoje traume. Neki od mojih suvremenika iz kvarta će se sjetiti da sam bila „cviker“ i „kvisko“. I ona mala koja nije znala izgovoriti „r“. Većina nas smo već u djetinjstvu bili neka zlostavljana manjina. Neki od nas su bili vješti u nečem drugom i uspjeli smo izrasti unatoč zapaljenim slikovnicama i konzervativnoj sredini koja nas je imala namjeru smjestiti na neko njima zamišljeno „mjesto“. Ljudima je neugodno, ne razmjenjuju takva iskustva, ne pričaju o tome niti svojoj djeci. A trebali bi. Jer, prije ili kasnije, mnogi od nas smo došli u situaciju da se izborimo za svoju različitost. Veću ili manju. A upravo su naše različitosti i raznolikosti bile ugrađene u temelju naših najboljih snaga. Često usprkos sredini koja je uvijek nešto palila. Jer lomača je uvijek bilo, ovakvih ili onakvih.

Raznolikost je bogatstvo. Na tom konceptu su izrasle najuspješnija društva i najuspješnije organizacije. Na tom konceptu se razvija cijela naša današnja civilizacija. Raznoliki ljudi imaju raznolike poglede na probleme i na rješenja. Naša sposobnost da prihvatimo raznolikost je temelj uspjeha naše budućnosti. Ali ta raznolikost mora biti uključiva, a ne isključiva i mora biti lišena svakog nasilničkog ponašanja i komunikacije. Poštivanje raznolikosti ne podrazimijeva mržnju i nasilničko ponašanje prema nečemu s čim se ne možemo poistovjetiti. I u tome je razlika u donošenju odluke hoćemo li zapaliti slikovnicu. Pa čak i u doba karnevala, kad je, kao, sve dozvoljeno. Nije baš sve. Ne u ovom stupnju razvoja društva i civilizacije.

Daria Mateljak

Foto: Pixabay

Ostavi komentar