Urušavanje kuće od karata

Već dugo maštam da živim u zemlji u kojoj uopće ne znam imena njenih političara. I čim ovo napišem crno na bijelo i uzmem u obzir da sam visoko obrazovanje stekla na Fakultetu političkih znanosti, moja su mi maštanja još i smješnija. Nije da mislim da politika (više) nije važna. Znamo svi da ako se politikom ne baviš, a uz to slučajno živiš eto baš u Hrvatskoj, očito da se politika onda bavi tobom. I to ne da se bavi tobom, nego se prekovremeno bavi tobom. A plaćaš joj iz svog džepa, naravno.

Svi koji su gledali “Kuću od karata“, u kojoj Kevin Spacey portretira beskrupuloznog političara Franka Underwooda, znaju dobro na koji on način smišlja svoje političke poteze te kako se po putu često obraća i nama gledateljima. Taj četvrti zid u seriji služi kako bi Underwood, osim što vješto manipulira svim svojim protivnicima, suradnicima, suprugom te svima drugima koji mu se nađu na putu, jednako tako manipulirao i s nama – gledateljima. Svi smo svjesni koliko je on zao čovjek, ali dok se zgražamo nad njegovim stravičnim i perfidnim planovima i djelima, ipak svi pomalo, izmanipulirani i zavedeni, navijamo za njega.

Kad gledam ovo natezanje koje traje od izbornih rezultata i količinu medijskog izvještanja o svemu tome, količinu tekstova, fotografija, snimaka, izjava, obraćanja jednih ili drugih samo na dnevnoj bazi, imam dojam da mi se s ove svakodnevne televizije obraća neki hibridni, izopačeno iskombinirani Frank Underwood, samo taj pojma nema što bi, kud bi i kako bi. Ne osjećam se u tome izmanipulirano da navijam za ikoga od njih, ali zato osjećam manipulaciju javnim i medijskim prostorom. Pozornost medija je sada još više usmjerena na sve manje bitna pitanja, dok se ona mnogo važnija i uznemiravajuća drže na margini. Čak ne moramo govoriti ni o uznemiravajućim pitanjima, možemo i o onima koja djeluju poticajno, progresivno i pozitivno. Svaki put kad se neka takva priča ipak provuče u medije, strepim neće li na dnu članka ipak biti neko političko lice.

Da se odmah razumijemo, ne tražim i ne navijam za (još) jednog takvog lika na našoj političkoj sceni kao što je Frank Underwood – samo bi nam još to trebalo. Još uvijek se oporavljam od onog jednog (jednog?). Samo bih, očito naivno, voljela da se svatko tko je za svoj posao plaćen državnim novcem, jednako neopterećeno kao što je prima plaću, bavi svojim poslom ne opterećujući sve ostale. Ne zanimaju me egotripovi, bahatost i psihološka nadmudrivanja. Ne zanimaju me nečiji nebitni razlozi koji se razvlače i po dvadeset godina. Zanima me suočavanje s realnošću i razumno odlučivanje. Zanimaju me ideje koje drže vodu, koje su jasne i provedive. Zanima me konkretno djelovanje.

Kako znamo već sad, ali to još nismo vidjeli, kuća od karata će se srušiti i Underwood skupa s njom. Isto će se dogoditi i ovom našem hibridu, na ovaj ili onaj način. Nadam se da će nakon toga doći neka nova družina koja će raditi samo ono joj je zadaća, i da isto tako, u svom izmaštanom svijetu, ja nijednom njenom sudioniku neću znati ime.

Mateja Terek

Foto: Poker via photopin (license)

Ostavi komentar