CorporateGovernance2.jpg

Učiteljica – privremeno, učenica – zauvijek

Ima nekoliko stvari za koje nikad nismo premladi ili prestari – za smijeh, ljubav, uživanje i… učenje. Hrvatska udruga za odnose s javnošću je prije nekoliko dana dodijelila prve certifikate stručnjacima iz područja odnosa s javnošću. Za sada ih je dvadeset i četvero, ali se nadamo da će broj uskoro brzo rasti. Kriteriji su jasni i utvrđeni prema praksama međunarodnih standarda. Više o postupku i uvjetima možete pročitati na HUOJ-evoj mrežnoj stranici.

Predstavljajući prve certifikate HUOJ je naglasio da “CSOJ status dokazuje da njegov nositelj posjeduje profesionalne vještine i velik opseg teorijskog znanja te da je spreman na kontinuirano učenje i razvoj”. Meni je kao nositelju svakako drago bilo čuti što se kaže o profesionalnim vještinama i teorijskom znanju, ali puno važnija je izjava o spremnosti na stalno učenje i razvoj.  To me podsjetilo na nešto što sam napisala u prilogu za jednu knjigu prije sad već dosta godina – da su odnosi s javnošću “struka u kojoj se nikada ne može doseći najviši akademski stupanj, jer kako se razvija društvo oko nas i mi se moramo prilagođavati, mijenjati, učiti, razvijati.To je vjerojatno jedna od onih struka koje započinju rješavanjem sukoba oko lopte i lutke u vrtiću i iz kojih se nikada ne ide u penziju.“ Nakon 23 godine vrlo aktivnog rada u raznim aspektima odnosa s javnošću ovo razmišljanje je jedna od mojih rijetkih profesionalnih konstanti. Štoviše, što više vrijeme odmiče i što su moja stručna iskustva u praksi bogatija, to više osjećam potrebu za stalnim, rekli bi neki, cjeloživotnim učenjem. Zašto?

Ima nekoliko razloga koji mogu potaknuti stručnjaka u bilo kojem segmentu da se posveti stalnom učenju. Razlozi koje ovdje navodim namjerno nisu izravno materijalni ili financijski:

  • Želja da se “drži korak”. Svijet, tehnologije, društvo, sve se prebrzo razvija da ipak svi razumni žele ostati ukorak s novim napretkom, razvojem i događajima. Bez obzira na struku kojom se bavimo, ovo je preduvjet.
  • Znatiželja. Ljudska karakteristika koja je tisućljećima pokretala inovacije i napredak. Postavljanje pitanja: “radimo li dobro?“, “može li bolje?“, “može li drugačije?“, “što ima iza one planine (što još ne vidimo)?“… Postavljanje pitanja kod čovjeka budi znatiželju i želju za ispitivanjem, izučavanjem, eksperimentiranjem.
  • Ego. Ne kao negativni, već kao pozitivni pokretač (pitajte psihologe, reći će vam da je moguće). Motivacija – želim znati više od drugih. Netko bi ovaj motiv mogao prepoznati kako srednjoškolski štreberski stav, ali u nekoj profesiji on je često pokretač pozitivnih promjena.
  • Entuzijazam. Kad se svijet suočava s problemima, postoje ljudi koji žele pomoći da se iznađu rješenja za te probleme. Obično su to samozatajni ljudi kojima je ambicija donijeti pozitivne promjene kako bi nešto ili nekome bilo bolje. Kako bi u tome uspjeli, ti ljudi su predani učenju.
  • Osjećaj mladosti. Jednom sam, kao studentica, imala kolegu koji je bio u kasnim sedamdesetima, umirovljeni profesor medicine i koji se odvažio studirati ono o čemu je oduvijek želio znati više. U razgovoru s njim otkrila sam da nas učenje čuva i oplemenjuje. U pristupu, načinu razmišljanja i energiji, često je on bio najmlađi od nas. Učenje pomlađuje, stavlja u kontekst, čini nas energičnijima.
  • Trening. Povezano s prije navedenom temom. Možemo biti fit u onome što radimo samo ako stalno treniramo. Kao u sportu, upravo je isto i s intelektualnim postignućima. Nažalost, često na to zaboravljamo – mozak je organ koji traži vježbu.
  • Samopoštovanje. Bez obzira koju vještinu ili znanost želimo savladati, rezultat pomaže našem samopoštovanju. Koliko god se svima drugima to činilo čudnim, besmislenim ili bespotrebnim.
  • Zadovoljstvo. Nema boljeg osjećaja nego kad naučiš nešto novo. S papirom ili bez njega, lijepo je da imaš osjećaj da si zaronio u neko novo more, uzbudljivo je, želiš svoja znanja i vještine podijeliti s drugima. To zadovoljstvo može se usporediti s rijetko kojim drugim u životu.
  • Zabava. Učenje je zabavno. U današnje vrijeme posebno, jer dobri učitelji koriste i razne kreativne tehnike tako da učimo i sadržaj i formu. I zato što je učenje uvijek prilika za upoznavanje i razmjenu mišljenja s novim kolegicama i kolegama.
  • Skromnost i poniznost. Ljudi koji stalno uče razumiju da sa svakim novim učenjem savladavaju vještinu skromnosti i poniznosti. Uvide u kojem se pravcu dalje moraju razvijati. Traže nove mogućnosti. Poštuju tuđe znanje.

Ovih dana obilježavamo Svjetski dan učitelja. To je možda najbolje vrijeme da se sjetimo svih onih koji su utjecali na naše obrazovanje i naš razvoj i da im – nekom gestom, intimno i osobno ili javno – zahvalimo na njihovom dobro obavljenom poslu.

Iskreno, drago mi je svako stručno priznanje, procjena, ocjena… Bliži mi se pedeseta godina života i nije mi problem upisivati nove edukacijske programe i polagati ispite. Veselim se svim novim znanjima i svim novim profesoricama i profesorima, kolegicama i kolegama koje upoznajem u svom učenju, jer je razmjena mišljenja s njima dio učenja koje me raduje.

Na kraju, i sam moj rad sa studentima ili kao predavačice na raznim edukacijama je za mene vječno učenje, jer su pripreme za predavanja poticajan način učenja i samoedukacije. Zaista, učiteljica sam privremeno dok sam zanimljiva i korisna onima koji sudjeluju u programima koje vodim, a učenica ću biti, bude li zdravlja i mogućnosti, do zadnjeg dana mog života.

Daria Mateljak

 

Ostavi komentar