medium_6253141608.jpg

U postolara djeca bez postola

„Savjetnike bahate županice plaćamo 1,5 milijuna kuna godišnje da bi hodali po primanjima i domjencima!“, „Nemaju tri niti šest, kako su rekli, već 40 savjetnika! Čak je i sin savjetnik svojoj majci!“

Ima toga još.

Čim se spomene pozicija „savjetnika“, bez obzira na to o kakvom se savjetovanju radi i tko je onaj koji treba savjet, narod se postavi na stražnje noge i u tome smjesta stane prepoznavati „pranje love“, „mutna posla“, „prodavanje magle“ i slične lijepe domaće običaje. Jer što bi bilo tko trebao nečiji savjet tražiti, a kamoli platiti. Ono što narod ne vidi jest da savjetnika najčešće traži onaj kojem je jasno da neko područje koje se tiče njegovog rada ne razumije ili u njemu nije dovoljno stručan, a ne (samo) onaj koji je prokužio da tu može fino oprati nešto novaca koje će strpati u poreznu oazu po vlastitom izboru. Zapravo, takvi su u pravilu rijetki i sreća da je tako.

U tom istom narodu prihvaćeni su tako pravni i porezni savjetnici, savjetnici za investicije, savjetnici za privatizacije. Prihvaćeni su i savjetnici za upravljanje, savjetnici za ljudske potencijale, savjetnici za kupovanje i odijevanje. No, što je s komunikacijom? „Prodavači magle“ kako nas odmilja zovu anonimni komentatori pod internetskim člancima prodaju vrijedne savjete kao i ovi ranije navedeni. Razlika između percepcije komunikacijskih savjetnika i ovih „za konkretna pitanja“ je u tome što ljudi komunikaciju shvaćaju kao zdravorazumsku stvar, stvar koja je toliko intuitivna i prirodna da nije potrebno savjetovati u nečemu što svako, ama baš svako ljudsko biće prakticira od prvog dana svog života. Tko nam je za to kriv? Mi sami. Po grijehu nečinjenja.

Komunikacijski savjetnici, komunikolozi, sociolozi, psiholozi i stručnjaci iz drugih srodnih znanosti i disciplina razumiju zašto je strukturirano i strateško komuniciranje važno, posebno kad se radi o komunikaciji u javnom prostoru. Zašto to onda ne razumije i Ivan Horvat? Možemo se graditi da su nam reputaciju uništili lažni savjetnici, politički uhljebi, priučeni konzultanti, ali ruku na srce, svima je jasno da struka nije učinila dovoljno da pokaže tko su ti ljudi koji rade naporan, stresan i često nezahvalan posao kreiranja komunikacije za nekog drugoga. Mi sami nismo bili dovoljno jaki da kažemo da smo pošten i radišan svijet i da nećemo trpjeti loš imidž koju nam je donio netko tko se našim poslom nikad nije bavio.  I tu leži najveći paradoks – u stanju smo popraviti reputaciju i najupitnijeg karaktera na kugli zemaljskoj, ali nismo u stanju reći „čekajte ljudi, mi radimo to i to, posao kojim se bavimo ozbiljan je i odgovoran, naš posao nije mazati oči“?

Nemam odgovor na to. A voljela bih da imam. Ne želim da se više vadimo na druge i od nemila do nedraga razgovaramo o tome što je bilo s Fimi Medijom (koja, bajdvej, nije ni bila agencija za odnose s javnošću – čak se niti toliko nismo mogli izdići iznad te prljavštine da to ljudi na ulici znaju razlikovati) ili nekom drugom grozomornom pričom. Želim da se umjesto toga potrudimo podučiti, pokazati, objasniti ljudima čime to točno zarađujemo svoj kruh. Želim biti čistog obraza pred svojim kolegama, prijateljima, roditeljima. I jasno mi je da nije uvijek lako objasniti čime se to bavimo nekome tko se nikad nije susreo s našim poslom. Ali riječ „savjetnik“ mora biti dobar, a ne loš početak te priče.

Gorana Pavičić Nišević

Foto: ñoña cachilupi via photopin cc

Ostavi komentar