medium_51146286581.jpg

Taj mračni predmet spina

What you get by achieving your goals is not as important as what you become by achieving your goals,” napisao je davno jedan mudri čovjek – Henry David Thoreau.

Malo tko u upravljačkim sustavima, bili organizacijski ili politički, razmišlja o tome u što će ga pretvoriti njegove ambicije, ciljevi, politike, načini upravljanja, ponašanje, komunikacija. Većina lidera danas su više opterećeni svojim imidžom nego svojom pravom liderskom supstancom – onim što jesu. Puno se više energije ulaže u to „kakvim će me svijet vidjeti“ nego „kakav ću stvarno biti svijetu“. Zato se i komunikacije često grade na slikama (imidž), nego na projekciji stvarnih djela. I tako u jednom složenom prekomuniciranom svijetu svi sudionici sve više potiču upravo takvu komunikaciju.

Menadžerima i političarima, estradnim zvijezdama i stručnjacima se savjetuje da gledaju uzore, primjere nekih drugih, da se moraju postavljati i ponašati prema nekim šprancama i pravilima kako bi bili percipirani na neki način koji je „poželjan“. U tome se često griješi, jer se „poželjnosti“ uzimaju prilično površno. Uz to, još opasnije, stvara se raskorak između osobe i njezine autentičnosti i nekog imidža koji bi trebalo ponuditi javnosti. Tako se multipliciraju slični obrasci ponašanja i beskrajne floskule u političkim i menadžerskim govorima. I tonemo u distopiju dosade i osjećaja da lideri ne nude ništa novo. Ono čime se mnogo manje bave je rad na sebi, na svojoj autentičnosti i na onome što stvarno doprinose nekoj zajednici, društvu, struci, u čemu god da su aktivni. Zato smo spremni nasjedati na spinove, izjave bliskih izvora, modificirane slike stvarnosti.

Lako zaboravimo na pravi karakter i pravi doprinos osoba iz javnog svijeta, manipulirani smo lažnim svjedočenjima ili kvazi-zabavnim prikazima koji bi bolje pristajali nekoj Komodovoj igri u starom Rimu nego u jednom održivom svijetu današnjice. Svojedobno smo nasjedali na slatkorječivost i atraktivne fotke nekog polupolitičara megalomana poput Vidoševića, retoričke bravure i mačo politički gard bivšeg premijera, sad zatvorenika Sanadera. Sada scenu uzimaju neki drugi likovi poput Gabrića koji nam poručuje da politika nije pitanje svjetonazora ili Čačića koji preko svojih dvoje-troje pouzdanika  pokušava obrisati prašinu s razrušenih Potemkinovih sela svojeg imidža. Dodamo li malo „u boj, u boj“ napadačke retorike još ponekog lika s desnog spektra scene ili živopisne izjave zagrebačkog gradonačelnika imamo materijala za nekoliko tomova svjetske književnosti ili nekoliko sezona još uzbudljivijeg hrvatskog Borgena.

Dok na zidove idolatrije hrvatskog društva postavljamo takve slike moramo znati da smo potpuno zaboravili na to što i mi svi sami postajemo odobravajući komunikaciju samo u svrhu imidža ili spina, bez pravog sadržaja. Oni koji naručuju spinove i izmišljanje imidža pritom se toliko udubljuju u svoje željene slike da gube svaki dodir sa stvarnošću i pravu sliku o sebi. Kako nas povijest uči, tome uvijek dođe neki, ne baš slavni, kraj. Uloga medija bi trebala biti da razotkrivaju takve pojave, a ne da im podilaze. Nije istina da bi time mogli izgubiti čitateljsku publiku željnu krvi, suza i zanimljivosti. Dapače, poboljšali bi kvalitetu svojih uradaka. Kad bi se samo ozbiljnija analitika htjela malo odmaknuti od opisivanja prolaznog sjaja na ofucanom crvenom tepihu.

Daria Mateljak

foto: Rooners Toy Photography via photopin cc

Ostavi komentar