television.jpg

Što nam govori velika gledanost?

Nedavno mi je dopao pod ruke film „Network“, snimljen 1976. godine koji daleko ispred svog vremena (osobito za naše prostore) satirizira televizijske kuće i sadržaje koje odabiru emitirati, ne bi li im porasla gledanost. Svima onima koji ga nisu gledali, film preporučujem ne samo zato što je izvrstan, već osobito ukoliko osjećaju bilo što između nezainteresiranosti i odbojnosti nad ponudom današnjeg televizijskog programa.

Na samom početku filma pratimo spikera Howarda Beala kojem je nakon poduže karijere najavljeno da dobiva otkaz zbog niske gledanosti.  Razočaran i ogorčen Beale u prvoj idućoj emisiji hladnokrvno najavljuje u eter da se planira ubiti tijekom svog zadnjeg televizijskog nastupa, cinično dodajući kako će taj događaj učiniti čuda za gledanost. I dok ga isprva gotovo nitko iz režije ni ne čuje što je upravo rekao u eter, Beale uskoro postane reputacijski problem broj jedan ove TV kuće, oko koje se uskomešaju svi urednici.

Sve se ovo događa u prvih deset minuta filma – kasnije se za Bealea sprema neka druga sudbina, ali zanimljivo je kako u čitavoj kući pod medijskim pritiskom, čiji urednici nastoje što prije riješiti ovu kriznu situaciju, samog Beala uopće nitko ni ne pita je li u redu i je li zaista mislio to što je rekao. U tom trenu, njihov kolega uopće više nije čovjek, nego problem koji brže bolje treba ukloniti.

Kroz film vidimo još brojna druga briljantna satirična iznenađenja, koja tako fino ocrtavaju i današnje televizijske kuće i pritisak gledanosti, potrebu za senzacijama, besmisao odabranog sadržaja, zaglupljujuće fiktivan poziv na bunt, zapravo poziv na zatvaranje očiju.

Naravno, nemoguće je uspoređivati televizijsku industriju u SAD-u i Hrvatskoj. Prije svega, pitanje regulacije je neusporedivo. Dok će u našoj zemlji još netko čak podići glas zbog emisija koje primjerice vrijeđaju ljudsko dostojanstvo, u SAD-u će se puno više toga provući ispod radara. Ono što brine je to što će upravo trendovi s takvih televizija, kao što već neki i jesu, doći i na naše televizijske programe.

Danas zbilja imamo televiziju koja sve manje educira, sve manje informira i sve manje potiče na razmišljanje. U najvećoj je mjeri usmjerena na zabavni sadržaj i na mlađe generacije – njihova razina lojalnosti je u tom smislu niža, brže će promijeniti mišljenje, nešto drugo će začas postati zanimljivo, prošlogodišnji hit će biti zaboravljen. Rasprave o televiziji i njenoj odgovornosti prema društvu starije su čak i od filma iz 1976. godine, a od puno priče nismo dobili ništa više od još lošijeg sadržaja.

Ali da zaključimo vraćanjem na početak i na koncept gledanosti. Ne mogu se zapitati što on uopće predstavlja, što uopće točno pokazuju te brojke? Sasvim je sigurno da ne određuju kvalitetu, možda ju tek eventualno dotiču u nekoj mjeri. Ono što se čini sigurnim jest da gledanost postavlja smjernice za neke nove sadržaje, pa se kako stvari sada stoje, samo možemo pitati što nam se sprema.

Mateja Terek

Foto: Funky64 (www.lucarossato.com) via photopin cc

Ostavi komentar