change.jpg

Status quo paraliza

‘Status quo paraliza’ svojevrsna je dijagnoza stanja u mnogim organizacijama danas, dok hodnicima i uredima u šuškavom tonu kao da odjekuje ‘Tu du du …. Nema nam pomoći ….’

Vjerojatno se više nitko ne može ni sjetiti kad je postalo tako komplicirano, zašto se postavljeni ciljevi ne ispunjavanju ili zašto se radi sve više, a zadovoljstvo i motiviranost sve su manji, zašto provođenje strategija često izgleda kao malo ili veliko bojno polje, dok svaka funkcionalna jedinica pokušava dokazati da je upravo i jedino ona zaslužna za ono (nešto) ostvarenih rezultata….

Za mjerenje rezultata koriste se alati iz industrijske revolucije (toliko smo zastali u vremenu), racionalno se očekuje da situacija prije naše odluke neće biti ista kao i poslije odluke i da je moguće utvrditi razlike između prve i druge situacije.

Pristupi poput racionalizacije, rezanja troškova, reinženjeringa, transformacije, reorganizacije, analitičkih analiza poput analiza troškova i koristi, konkurentnih prednosti… svi su redom fokusirani na postizanje veće efikasnosti i kontrole – kao da su organizacije strojevi kojima se može zamijeniti pokvareni dio kako bi nastavile besprijekorno obavljati svoj posao, neovisno o tom istom okruženju koje se nastoji kontrolirati.

Problemi se najčešće pokušavaju riješiti kopiranjem tuđih strategija i primjera dobre prakse,  jer ako je funkcioniralo jednom negdje zašto ne bi opet i sada? Tako nekako priča postaje vrlo zapetljana. Sve te međusobne veze i povratne informacije u mreži različitih odnosa imaju neku svoju dinamiku, dinamiku koja nam često, promatramo li svijet na razini događaja ostaje nejasna i zbunjujuća.

‘Zašto A nije dovelo do B?’ pitamo se, ali odgovor teško da ćemo naći nastavimo li nove probleme rješavati razmišljanjem koje stvara (neželjene) posljedice, ali tvrdi da ih ono nije uzrokovalo. Odgovor teško da ćemo naći nastavimo li razdvajati komponente nekog problema, ignoriranjem međusobnih poveznica među komponentama.

Prof. Champan bi rekao da nam da nam je za rješavanje složenih problema, potrebno ne samo analitički (mehanistički), već i sistemski (holistički) način razmišljanja.

Status quo paraliza velikim je dijelom posljedica prevladavajućeg mehanističkog razmišljanja u organizacijama, koje sjeckanjem i usitnjavanjem, kako bi se lakše upravljalo, velikim dijelom zanemaruju sistemski način razmišljanja. Jer kad  izgradimo svoje sposobnosti za uočavanje poveznica tek ćemo tada imati jasniju sliku ‘zašto je A (ipak) dovelo do B’, ali daleko kasnije nego što smo to planirali.

Uvažimo li jedno i drugo razmišljanje kao jednakopravne oblike mogućih načina rješavanja problema tek tada otvaramo prostor za novo razmišljanje pomoću kojeg, ovisno o prirodi samog problema, dobivamo mogućnost za druge i drugačije uvide, a samim tim i druga i drugačija rješenja.

U nekom drugom tonu hodnici i uredi polako bi mogli početi odjekivati ‘ima  nam pomoći’.

Andreja Pavlović

Foto: SomeDriftwood via photopin cc

Ostavi komentar