Serija nezgodnih događaja

Čak i letimičnim pregledavanjem medija i društvenih mreža posljednjih dana teško da je bilo kome mogao promaknuti sad već notorni slučaj (budimo blagonakloni, pristojnosti radi) “nespretnog” izražavanja jednog crkvenog velikodostojnika. Neću se zadržavati na tom slučaju jer je o njemu već puno toga rečeno i napisano, ali ne mogu se oteti dojmu da je on samo kruna cijele serije “nezgodnih događaja” u kojem omalovažavanje žena prolazi čak i potpuno neopaženo, kao da je mizoginija toliko duboko usađena u obrasce komunikacije da ju, dok se ne pojavi tako jako očit slučaj vrijeđanja, uopće ne primjećujemo.

I dok su se na nespretnog kardinala obrušile mnoge žene pa i pokoji muškarac, meni je to bio samo povod da pokušam bolje sebi osvijestiti i u medijskom prostoru počnem pažljivije tražiti situacije u kojima je diskriminacija prema ženama umotana u razne celofane. Jedan takav celofan je, primjerice, gotovo redoviti upit ženama s karijerom o tome kako ostvaruju balans između privatnog (čitaj: majčinstva i obitelji) i poslovnog života, što još nisam pročitala da se pitalo ijednog poslovnog muškarca. Još jedan celofan je posramljivanje žena zbog izgleda, odijevanja, šminkanja, broja selfieja (i poza koje su na njima zauzele) koje objavljuju po društvenim mrežama, sve pod egidom ukusa ili brige za zdravlje. Zanimljiv je i šaren celofan koji umotava prividni napor da se žene uključe u sfere života koje su se donedavno smatrale potpuno “muškima”, poput zanimanja u informatičkoj industriji ili čak naočigled trivijalnim pitanjima poput jesu li gamerice jednako relevantne kao i gameri.

Što mi govore ti celofani, paketi i šarene vrećice? Govore mi da je komunikacija (a slijedom toga i praksa) izjednačavanja muškaraca i žena u svakom smislu još uvijek samo prividna. Ona ne zadire u mijenjanje uvriježenih konstrukata dovoljno duboko da bi zaista donijela značajnu društvenu promjenu. No, upravo način komunikacije vidim kao jednu od stvari koju je potrebno svjesno mijenjati kako bi do te promjene (u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti) došlo. Očito da su i same žene nesvjesne da način na koji se prema njima ponekad ophode nije “prirodan” pa ako je i uvriježen, to ne znači da je poželjan. Stoga treba prozvati ne samo svakog tko nas nazove štracom, nego i onoga tko pretpostavlja bilo što o našim privatnim životima. Jer, to se zaista ne tiče baš nikoga osim nas samih, zar ne?

Gorana Pavičić Nišević

Foto: Pixabay

Ostavi komentar