medium_6787073960.jpg

Reci mi, sinko, da te tetka razumije

ili: Zašto ne postoji Odsjek za korporativne jezike na Filozofskom fakultetu?

 

Možemo zamisliti sljedeći prizor koji se odvija negdje u maglovitom danu, na teškom bojištu za naklonost kupaca, potrošača, korisnika, klijenata (dakle svih nas), na nekoj opskurnoj stražarnici opreznih istih:

„Stoj, ‘ko ide?“

„Prodavač.“

„Lozinka?“

„Naši proizvodi i usluge su krojeni prema željama i potrebama kupaca. Nudimo mnoge pogodnosti koje mogu odgovoriti na sve vaše potrebe. Za vas stvaramo proizvode po vašoj mjeri u našim centrima izvrsnosti koji su uklopljeni u našu viziju razvoja i odgovaraju svim potrebama tržišta. Rješavamo sve vaše probleme i prvi smo izbor osviještenih kupaca.“

(Stražarevo lice odaje muku i nedoumicu. Da potegne pušku ili da propusti ovog čudnog trgovačkog putnika?) Nakon malo razmišljanja – kapitulira:

„Hm, ajde prođi, samo molim te nemoj više to ponavljati.“ 

„A da vam pustim našu reklamu…?“

„Ne, ne, samo prođi da te više ne vidim.“

Tako otprilike izgleda naš dijalog svagdašnji s raznim korporacijama. Surfanje po korporativnim internetskim stranicama s namjerom semiotičko-sociološke analize je vrlo blizu poduhvatu preživljavanja u okrutnim okolnostima, nešto poput epizoda u kojima nas Bear Grylls podučava kako se snaći u ekstremnim uvjetima. Listanje propagandnih letaka za usluge i proizvode je emotivno blisko doživljaju baražne vatre na Beaumont-Hamelu. Pokušati zaista razumjeti što nam to o sebi, svojim proizvodima i uslugama pričaju korporacije često može uzrokovati PTSP.  Ne govorim ovdje o nekim relativno jednostavnim korporativnim sloganima, već užasnom jeziku koji proizvode razne tvrtke u nastojanju da svojim raznim dionicima objasne koje proizvode ili usluge nude tržištu, koja je njihova svrha, čime se bave, zašto su korisne ili pak – društveno odgovorne. Prosječni čitatelj mora odvojiti najmanje 16 radnih sati ili dva puna dana kako bi se donekle snašao za imalo složeniji proizvod ili dugoročniju uslugu i to tek da prikupi i razumije osnovne informacije.

Kao da postoji neki čarobni korporativni jezik kojim, ako se organizacija ne služi, ispada iz kluba odabranih ili kluba mističnog izričaja. A tvrtke, uz to, kao da prepisuju jedne od drugih – u izvještajima, na svojim stranicama ili u svojim priopćenjima. Valjalo bi popisati sve te duge prazne rečenice i analizirati ih.

Ono što se događa, na kraju je da ih oni koji su im najvažniji – ne razumiju. Nažalost, loš korporativni jezik dobio je i svoj nadimak: „PR talk“. E, sad, to može nama koji se bavimo odnosima s javnošću ići na živce, ali postoji i razlog zašto je nastao baš takav izraz. Možda zato što mi, koji bismo, između ostaloga, trebali biti kreativci i oni koji javnosti približavaju rad neke organizacije na način da je „prevodimo“ njenim dionicima, padamo često u zamku velikih, zvučnih frazetina i riječi koje ne znače ništa ili malo što.

Nad ovim bismo se trebali zamisliti svaki put kad se upuštamo u sastavljanje tekstova za web ili bilo kakve vrste brošura. Čak i mi neki, koji smo možda upućeniji ili lakše prevodimo korporativne jezike, radije čitamo ono što možemo jednostavno razumjeti. Apsurdno, zaista je teže napisati i opisati proizvode i usluge jednostavnim jezikom. Ne uspijemo li promijeniti trendove nerazumljivosti, možda onda ipak moramo uvesti, ako ne odsjek, onda barem katedru za „korporativne jezike“ na Filozofskom fakultetu.

Daria Mateljak

foto: theunquietlibrarian via photopin cc

Ostavi komentar