medium_13407877301.jpg

Prihvaćamo li klimatske promjene?

Krajem ožujka UN-ov Panel stručnjaka o klimatskim promjenama (Intergovernmental Panel on Climate Change – IPCC) izdao je svoj najnoviji, peti izvještaj. I iako ovaj izvještaj ‘Najgore tek slijedi’ već prate pokušaji različitih tumačenja, nema nikakve sumnje da u znanstvenoj zajednici postoji konsenzus o klimatskim promjenama.

Upućuje na to metastudija Jamesa Lawrenca Powella koja pokazuje da od 13.950 znanstvenih radova objavljenih između 1.1.1991. i 9.11.2012. u njih 24 ili 0,17% nedvojbeno se odbacuje globalno zatopljenje ili se traži drugi uzrok zatopljenja osim CO2 emisije. Međutim, kao da sve veći broj sve kvalitetnijih činjenica utemeljenih na znanosti povećavaju polarizaciju stavova o klimatskim promjenama. Opisujući ovu pojavu u svom akademskog radu P. Hart i Erik Nisbet pokazuju nam, koristeći se teorijama motiviranog razmišljanja, socijalnog identiteta i uvjeravanja, zašto sve veći broj i sve kvalitetnije činjenice zapravo povećavaju polarizaciju stavova o klimatskim promjenama.

Autori nas upućuju da je tradicionalan i prevladavajući pristup komunikaciji znanosti, koji se koristi i u komunikaciji klimatskih promjena, model deficita. Taj model pretpostavlja da će pojačana komunikacija i svijest o pitanjima znanosti uskladiti javni i znanstveni konsenzus, odnosno da će javnost, bude li imala više informacija o klimatskim promjena usvojiti stavove jednake stavovima znanstvenika. Motivirajuće razmišljanje pak objašnjava zašto su pojedinci, u slučajevima izloženosti porukama suprotnima njihovim stavovima, motivirani za takvu interpretaciju dostupnih znakova društvenog identiteta poput lokacije ugroženih područja ili pripadnost nekoj grupi kojom se umanjuje njihova sposobnost identifikacije s potencijalnim žrtvama klimatskih promjena o kojima se govori u porukama.

Zauzvrat, kažu autori, niska razina socijalne identifikacije s potencijalnim žrtvama može smanjiti uvjerljivost poruka i njihov utjecaj, što može dovesti do efekta bumeranga. Upravo se kroz efekt bumeranga sudaraju motivirajuće razmišljanje i grupna identifikacija. U tim su slučajevima poruke oblikovane sa specijalnom svrhom, kao što su izvještaji UN-ovog panela stručnjaka u kojima požuruju hitnu akciju vezano uz klimatske promjene zapravo kontraproduktivne i dovode do suprotnih rezultata od namjeravanih.

Vratimo li se na nedvojbeni konsenzus znanstvene zajednice o postajanju klimatskih promjena i sagledamo li negiranje klimatskih promjena u svjetlu motivirajućeg razmišljanja pokazuje se da ono nije posljedica istinskog skepticizma. Istinski skeptici testiraju hipotezu u odnosu na dokaze, dok oni koji negiraju klimatske promjene odbijaju bilo što što bi proturječilo njihovim uvjerenjima. Umjesto kritičke evaluacije novih znanstvenih dokaza ti se dokazi interpretiraju na takav način da potvrđuju već postojeće uvjerenje. Pritom se traži nevjerojatno strogo (pre)ispitivanje neželjenih dokaza, dok se nekritički prihvaćaju čak i najklimavije informacije koje odgovaraju nečijim potrebama.

Još je davne 1956. veliki psiholog Leo Fastinger primijetio da je „čovjeka s uvjerenjem jako teško promijeniti. Reci mu da se ne slažeš i on će otići. Pokaži mu činjenice ili brojke i preispitivat će tvoje izvore. Apeliraj na logiku i neće razumjeti važnost nečega ili razlog za nešto.“ Ovo je dobro znati jer je primjenjivo u svim važnim pitanjima, gdje god su uvjerenja neprobojna za neposredne dokaze, od klimatskih promjena do gospodarenja otpadom. Poučak je da ovako složena pitanja nije moguće komunicirati pružanjem još većeg broja kvalitetnijih znanstvenih činjenica, poučak koji zahtjeva sve opsežnije multidisciplinarne pristupe u oblikovanju novog modela komunikacije znanosti i pitanja zaštite okoliša.

Andreja Pavlović

foto: ecstaticist via photopin cc

Ostavi komentar