Povijesna prilika da pokažemo svjetsko lice Hrvatske

U politici ima trenutaka koji su generacijski jedinstveni, prilika koje se ne pojavljuju često. Pratimo proces izbora za glavnog tajnika, ili kako se piše, izglednije glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda. U skladu s razvojem komunikacija, prvi put u povijesti smo imali priliku pogledati debatu kandidatkinja i kandidata pred Vijećem sigurnosti. Ono što me komunikacijski, ali i sociološki ili politološki posebno intrigira u ovoj “kampanji” je ne samo obrada teme u domaćim medijima, već i tretman naše kandidatkinje.

Prvo par riječi o obradi teme. Hrvatski medijski prostor se nekada mogao hvaliti kvalitetnim novinarima i komentatorima vanjske politike. Kao i u drugim djelatnostima, nažalost, oni danas, uz neke časne iznimke, postaju izumrla vrsta. Hrvatski mediji, potrti trendom estradizacije svega, pa tako i politike, nemaju potrebe kvalitetno obrađivati bitne globalne političke teme. Niti jedan, koliko sam uspjela vidjeti, nije se ozbiljno osvrnuo na nove ciljeve održivosti Ujedinjenih naroda, koje su mnoge vlade, kao i mnoge velike korporacije uzele kao okvir svojih dugoročnih strateških planova. Podjednako, osvrti na debatu u UN-u su površni i nimalo analitički. Ruku na srce, bilo je izrečeno mnogo dobrih i važnih stvari, a i zanimljivih poruka. Pitanja su bila intrigantna, uključujući i ona o liderstvu i komunikaciji.

Međutim, ono što me stvarno brine ovih dana je tretman naše kandidatkinje Vesne Pusić. Dakle, prvi put u povijesti imamo političarku koja je u službenom izboru za čelno mjesto Ujedinjenih naroda. Naravno da svatko od nas ima pravo na svoje informirano ili neinformirano mišljenje o ulozi Ujedinjenih naroda danas, možemo debatirati koja bi trebala biti svrha te organizacije i koliko povjerenje uživa, koja očekivanja može ispuniti. Ali, jedno je jasno, to je organizacija koja okuplja skoro sve države svijeta i sasvim je sigurno – u mnogočemu je središte političke moći i snage. Središte vizije globalnog razvoja. Sad bi se mogli javiti neki skeptici i cinici, ali ako nemaju prijedloge poboljšanja, nego samo puno energije za gunđanje bez dubinskog razumijevanja, uopće me ne zanima što žele reći.

Povijesno, ovo je jedinstvena prilika. Naša, hrvatska političarka stoji ravnopravno za govornicom u UN-u i izlaže svoju viziju razvoja i uloge Ujedinjenih naroda. Ja ovu našu domovinu volim najviše na svijetu, jer druge nemam niti je želim imati. Ali ona je mala, veličine tek nekih manjih svjetskih metropola. I ta mala, premda zbog svog geopolitičkog položaja zanimljiva država, sada ima svoju kandidatkinju za jednu vodeću svjetsku političku funkciju. Svaka normalna država bi u takvom trenutku trebala dati bezrezervnu podršku svojoj kandidatkinji. Možemo to usporediti jednim banalnim primjerom, možda se ne slažemo sa sportskom politikom koja je u Hrvatskoj zaista jadna i možda s pravom ne volimo nekog lika koji svime upravlja, ali zaista, od srca navijamo da naša nogometna vrsta osvoji neki trofej. Oblačimo dresove, vičemo, postamo statuse po društvenim mrežama. I to je sport, to nam je normalno. A ovdje se radi o puno važnijim stvarima. Što god tko o tome mislio, politika jest puno važnija od sporta. Ili bi trebala biti. Zato me iznimno ljuti tretman naše kandidatkinje u medijima i ljuti me uskogrudnost kojom pristupamo našem konceptu domoljublja.

Tamo, za govornicom u UN-u stajala je žena koja je fenomenalno vješto odgovarala na sva pitanja. I to ne bilo koja žena, već osoba s bogatim političkim iskustvom, impresivnim životopisom, koja je odradila važne uloge u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Vrhunski obrazovana pa čak i poželjnog obrazovanja za jednu vodeću funkciju u bilo kojoj globalnoj organizaciji, jer je doktorica znanosti iz područja sociologije, znanosti o društvu za one kojima treba podsjetnik. S dugogodišnjim međunarodnim predavačkim iskustvom i relevantnim objavljenim djelima (napomena autora: objavljeno = čitajte pa onda komentirajte). Uz to, osoba koja je svojim porukama u dosadašnjoj kampanji za čelno mjesto UN-a jasno i vrijedno artikulirala svoje stavove i dobila ne samo pozitivne analitičke komentare, već i doživjela ovacije u dvorani Ujedinjenih naroda.

Komunkacijski, nastup Vesne Pusić na debati je bio izvrstan. Ostavila je dojam snažne, samouvjerene osobe, koja ima jasnu viziju svijeta i razumno je i dobro upućena u globalne probleme. Bistrog rasuđivanja, jasnih poruka, od kojih su neke toliko snažne da su sigurno dirnule mnoge gledatelje u svijetu, ako već nisu u našem dvorištu. Liderstvo, kako je rekla, zaista jest pitanje dubokih uvjerenja, vizije, ustrajnosti i hrabrosti. Predamnom, na velikom ekranu govorila je osoba na koju sam iskreno bila ponosna. Manje važno, ali dojmljivo, odlično je izgledala, odmjereno i sa stilom, progovorila je na perfektnom i vokabularno bogatom engleskom. Bila je i simpatična i uvjerljiva. Ovaj nastup je odradila puno bolje nego mnoge domaće političke nastupe, ali to nas ne treba čuditi, jer u našoj političkoj kaljuži često je teško držati visoke kriterije.

Pametna bi država na sve načine podržala svoju kandidatkinju, bez obzira na trenutne unutarnje (isto tako povijesno nezabilježene) teškoće, kampanje, pregovore, preslagivanja, sitne čarke i krupna podmetanja. Vrijeme je da razumijemo da se jedna mala Hrvatska sada, na neki način, ima priliku pokazati svijetu. Da nas pritom predstavlja osoba koja jasno zastupa napredne demokratske vrijednosti, koja jasno zna pokazati da razumije svjetske probleme i da ima energije, motivacije, ambicije, liderskog kapaciteta, mudrosti i osobne volje raditi na njihovom rješavanju. Osoba koja meni osobno imponira, jer znam da je sposobna uložiti svoj trud u praktična rješenja, bez obzira gdje se u svijetu pojave problemi i kakve su prirode. Vrijeme je da budemo ponosni što imamo hrvatsku kandidatkinju i da se potrudimo da dobije bolje šanse za najvišu fukciju koju bi ikada iti jedan naš građanin/građanka mogli obnašati. Vrijeme je da se konačno otrgnemo iz, kako je mag pera Andrić davno napisao, “filozofije palanke” i shvatimo da možemo imati ulogu u kreiranju svjetske politike. Da nismo samo ljepotica od države u koju rado dolaze turisti i u kojoj se snimaju scene filmskih hitova. Ako smo ikad imali priliku ozbiljnog brendiranja države, imamo je sada. Samo moramo malo potisnuti naš negativitstički mentalitet i zaista napraviti nacionalnu kampanju kojom bismo osobu koja je izrazila “veliki animozitet prema cinizmu” podržali u jedinstvenoj prilici da se ostvari 50 posto iskustva koje je svijetu do sada nedostajalo. Šanse ima, kad bismo se ujedinili u pametnoj kampanji koja bi za “brendiranje Hrvatske“ sigurno u ozbiljnijem miljeu napravila više od Igre prijestolja, onda bismo konačno izrasli iz pubertetskih problema domaće politike i možda se upisali u povijest. Treba samo malo mudrosti, malo razuma i malo zajedništva.

Ili je su to ipak velika očekivanja? Imamo povijesnu priliku. Nemojmo je proigrati kao što proigramo skoro svaku šansu u šesnaestercu u završnici utakmice. U ovome su i ulozi i ishodi puno ozbiljniji i važniji od sportskih osjećaja. U pitanju je nacionalni ponos. Vrijeme je da zaista razmislimo i razumijemo o čemu se tu radi.

Važna opaska:  Posebno za one koji bi mogli bez kritičkog razmišljanja napasti ovaj tekst, moram reći, drago mi je što Vesnu Pusić osobno poznajem. Stručno sam uvjerena da ona ima znanja i kvalifikacija za ulogu za koju se kandidira. Ne radim za nju niti za njenu stranku, niti namjeravam imati ikakav poslovni odnos u budućnosti. Nisam članica HNS-a, niti ću to biti. Ovaj blog post isključivo izražava moje osobno i stručno mišljenje. Na kraju, ne namjeravam polemizirati ni sa kim tko mi ne dokaže da je s razumijevanjem pogledao debatu, pratio proces kandidature ili na temelju razumnih argumenata namjerava iznijeti drugačije mišljenje.

Daria Mateljak

Foto: Mark Segar/Reuters

3 komentara na “Povijesna prilika da pokažemo svjetsko lice Hrvatske”

  1. Jadranka

    Hvala na ovom tekstu! Budimo ponosni sto je Hrvatsku bez obzira na ishod predstavljala hrabra i pametna zena!Go Vesna go!

    Odgovori

Ostavi komentar