5727414578_bdcf1c17b7.jpg

Nije popularno

Razmišljate li koliko smo žrtve trendova pod utjecajem (često zamišljene) većine? Što time, u stvari, radimo sebi? Da, zaista je teško biti drugačiji, pokrenuti nešto novo, možda se pobuniti protiv nečega što je zacementirano u udžbenicima. Nije lako biti inovator ili onaj koji pokreće stvari dok se još čine nepopularnima.

Davne 1849. David Thoreau je napisao esej pod naslovom Građanski neposluh (Civil disobedience) koji u to vrijeme zasigurno nije naišao na odobravanje establišmenta pa tako ni masa. Osim što se u vrijeme moje mladosti obrađivao kao dio programa iz književnosti na anglistici, ostao je relativno nepoznat široj generacijskoj publici, osim onima koji su nosili gen pobunjenika pa su ga čitali često iz pogrešnih motiva. Zato često i citiran u manipulacijskom kontekstu i upravo iz takvih motiva, danas ga najčešće citiraju aktivisti kojima je jedini smisao pobuna protiv vlasti.

Ali, nije namjera ove crtice analizirati misli transcendentalista od čije su smrti prošle točno 153 godine, već komentirati rečenicu koju često čujem: “Ma u redu je to, ali nije popularno…”. Nisam sigurna kad smo točno postali robovi popularnosti, ali zasigurno je taj pritisak ojačao pojavom društvenih mreža. Što je paradoks sam po sebi, jer je jedna od njihovih posljedica otvorenost i iskrenost komunikacije, jačanje dijaloga i diskusija, demokratskog izražavanja i rasprave. Na neki način, kao da se slabljenjem mogućnosti cenzure javlja jedan drugi trend – jačanje autocenzure. Još uvijek pod utjecajem straha od javnoga (jer komunikacija u društvenim mrežama načelno se ne razlikuje puno od komunikacije u drugim medijima), istovremeno imamo potrebu otvoriti svoju komunikaciju. Slabo svjesni, često mislimo da je moguće time potpuno upravljati ili nad tom komunikacijom imati potpuni (cenzorski) nadzor. Za otvorenu komunikaciju ima nekoliko preduvjeta: generička naklonost iskrenosti, spoznaja da je kvalitetni dijalog bitniji od jednosmjerne promocije, svijest da je rasprava često puno korisnija od površne šminke, razumijevanje da razgovor može riješiti probleme kojih možda i nismo svjesni.

Nažalost, danas, gdje god se okrenemo nailazimo na autocenzuru, osim kod nekih iznimnih primjera osobne komunikacije na društvenim mrežama i kod organizacija koje prepoznaju rizike u nedostatku kvalitetne komunikacije. I autorica ovog bloga je podložna autocenzuri (na primjer, nikada ne koristim proste izraze u društvenim mrežama, iz raznih, vrlo složenih razloga, a nije da mi ne dođe…), ali to je manji grijeh. Puno veći problemi su kad se ljudi odlučuju na šutnju, prešućivanje ili čak i izjave suprotne njihovom mišljenju, jer su uvjereni da će im se nešto loše dogoditi. Reći šefu ili klijentu iskreno stručno mišljenje, na primjer, može izazvati ljutnju i gubitak položaja, posla ili projekta. To je točno. Ali, trebamo li, možda, ipak biti hrabriji? Često se i ne dogodi ništa dramatično, možda smo neko kratko vrijeme u nemilosti, ali ne izgubimo posao ili projekt. Začudno, u nekom neobičnom kontekstu, dugoročno možda i pridobijemo poštovanje. Bez priznanja, naravno. A tu smo na bolnoj točki. Svi volimo naše prostore ugode i sigurnosti, podrške i “pripadnosti”. Zato podliježemo autocenzuri. Koju nam, ipak, nitko ne nameće, osim nas samih. I tako, prešutno, podržavamo lošu praksu, štetan smjer za neki projekt ili nešto tome srodno. Sami uškopimo svoju hrabrost već u začecima i reduciramo je na žalopojku na kavi s istomišljenicima. Potpuno suprotno onome za što se Thoreau odavno odvažio. Danas u Hrvatskoj reći da ste za nešto ili protiv nečega vrlo je… nepopularno. Pa tako mnogi ne žele javno izraziti svoje mišljenje o nekim projektima, potezima neke vlasti (nacionalne ili lokalne, svejedno), ne žele se usprotiviti svojim mišljenjem nečemu što se smatra mišljenjem neke “većine” ili barem “silne skupine”. Koje su, naravno, isto tako često zamišljena većina ili zamišljena moćna grupacija ili su tako trenutno percipirane.

Ovih dana obilježavamo 70 godina oslobođenja Grada Zagreba i pada fašizma. Naša televizija je prepuna akcijskih filmova, krimića i komedija međunarodnih produkcija pa čak i špageti vesterna. Nigdje na programu nema filma ili epizode serije s temom borbe protiv fašizma. Još jedan eklatantni primjer autocenzure na najvišoj razini, jer je netko tamo negdje, vjerojatno zaključio da… nije popularno.

Dok god društvo autocenzuru podržava i potiče kao prihvatljivo ponašanje, neće biti ni promjene ponašanja na osobnim razinama. I onda se ne moramo čuditi što smo postali društvo konformista. (Opet preporučujem, pogledajte Bertoluccijev film, prigodan ovih dana). Svaki put kad se suspregnete od nečega što nije popularno, pomislite da možda, drugačijim ponašanjem ipak mijenjate komunikaciju ili čak i ponašanje u svijetu. Budite Thoreau.

Daria Mateljak

Foto: three-monkeys illustration via photopin (license)

Ostavi komentar