Previše nespremni za suradnju?

Vrtoglavo je ovo razdoblje, bremenito prijeporima i strahovima, odlučnim neslaganjima i suprotstavljenim stavovima. Dovoljno je samo pogledati internetske portale koji (još uvijek) dopuštaju komentare čitatelja. Sasvim je jasno da se svaki dan produbljuju temeljne suprotnosti i podjele između “časnih i nečasnih, ispravno i neispravno mislećih, izdajnika i domoljuba”.

Vjerujem da se gotovo svatko od nas našao u situaciji da se suoči sa stavovima sugovornika s kojima se nikako nije mogao složiti, koji su mu neprihvatljivi u mjeri da je neizmjerno teško uočiti bilo kakvu moguću zajedničku točku slaganja. Frustrirani smo, ljuti i uznemireni. A opet, da bismo riješili probleme trebamo surađivati s drugima. Ako se ne možemo s njima složiti i ne vjerujemo im, lako možemo zaglaviti. Tada (o)lako možemo zaključiti: nikad nećemo naći zajednički jezik, bilo kakva suradnja je nemoguća.

Nije nepoznato da u takvim situacijama ljudi pribjegavaju jednom od tri arhetipska pristupa kao što ih opisuje Adam Kahane, jedan od vodećih stručnjaka za suradnju koji je radio na brojnim zahtjevnim projektima širom svijeta:

  • Trudimo se prilagoditi jer mislimo da ni na što nemamo utjecaj izvan naše neposredne sfere utjecaja. Iako promatramo što se događa, nastavljamo raditi ono što i inače radimo, ostavljajući drugima da pokušaju utjecati na situaciju koju nastojimo ignorirati. Ovaj pristup dobro funkcionira u stabilnom i sigurnom okruženju.
  • Ne želimo samo pratiti što se događa i prilagođavati se. Želimo utjecati jer smo uvjereni da jako dobro znamo, sami ili zajedno s našim kolegama i prijateljima, što treba napraviti. Znamo da su drugi u krivu, a mi u pravu. U tome se možemo rukovoditi različitim motivima: želimo braniti neka načela i boriti se za neki cilj koji mislimo da je pravedan. Međutim, ovaj pristup može dovesti do paralize ili sukoba.
  • Radimo zajedno s drugima, ne samo s kolegama i prijateljima, već i protivnicima kako bismo otkrili i aktivirali željene promjene u okruženju. Uključujemo se u međusektorske napore s ciljem oblikovanja mnoštva različitih rješenja, i onih s vrha i onih s dna. Ovo je ujedno i pristup koji je najteže provesti u praksi.

Želimo li funkcionirati kao društvo koje ne treba nasilje u svrhu ostvarivanja političkih i društvenih promjena, što je za francuskog mislioca Concoderta opis civilizacije, važno je da počnemo shvaćati kad i u kojim slučajevima želimo pokušati surađivati s onima kojima se ne slažemo i kojima ne vjerujemo. Kahane slijedom svojih dugogodišnjih iskustava predlaže pristup suradnji koji prevladava ograničenja konvencionalnog pristupa suradnji. Naime, konvencionalni pristup podrazumijeva da moramo kontrolirati suradnju, tj. da se svi moramo biti dio tima i ići u istom smjeru, unaprijed se dogovoriti što se mora dogoditi i osigurati da se to zaista i dogodi te pridobiti ljude da rade ono što bi trebalo učiniti. Tako zamišljena suradnja izgleda kao sastanak posvećen planiranju. Međutim, u VUCA svijetu suradnju se ne može i ne treba kontrolirati, već ju treba rastegnuti tako da bude dovoljno fleksibilna i otporna za situacije u kojima nema harmonije, izvjesnosti i suglasja.

Andreja Pavlović

Foto: Unsplash

Ostavi komentar