Kampanja straha

Nema valjda osobe u Europi koja ne prati pomalo nevjerojatnu kampanju oko sad već notornog britanskog referenduma za izlazak iz Europske unije ili ostanak u njoj. Iako Britance volimo smatrati uglavnom trezvenim svijetom (s najboljim smislom za humor koji je čovječanstvo u svojoj povijesti vidjelo – moje mišljenje s kojim se možete i ne morate složiti), stvari su se u posljednjih nekoliko tjedana prilično otele kontroli.

Većina izvještaja s Otoka koji dopiru do nas nameću prilično jasan zaključak – kampanja straha zavladala je Britancima i prije nego je kulminirala gnjusnim ubojstvom Jo Cox. Histeriju je u najvećoj mjeri potaknuo UKIP svojim žestokim (i često prilično neukusnim) komuniciranjem kataklizme koja Britaniji prijeti od navodne silne količine financijskih sredstava koje svaki tjedan “krvari” Europskoj uniji, birokratske regulacije svega od veličine kobasica do snage električnih kuhala za vodu te konačno ekonomskih imigranata iz EU i vala izbjeglica i useljenika među kojima, dakako, vreba terorist. No, ni zagovornici ostanka nisu ostali dužni i sami su se prepustili komunikaciji koja je snažno obilježena strahom, onim od vrlo vjerojatnih ekonomskih i političkih posljedica odlaska, iako objektivno imaju argumente koji im omogućuju da spuste loptu (pun intended) i racionalno komuniciraju prednosti ostanka.

Upravo u tom je kvaka. Strah se širi spiralno; umjesto da su zagovornici ostanka ignorirali Faragea, Johnsona i ostale brexitere i svoju kampanju utemeljili na komuniciranju činjenica koje će građaninu običnom omogućiti donošenje informirane odluke (kakva god ona bila), podlegli su širenju straha i mržnje dodatno zapaprenom iskonskim emocijama koje prate svaki nacionalizam (ahem, jel’ netko spomenuo Donalda Trumpa?) i krenuli u verbalno nadmetanje na potpuno pogrešnoj razini. I što se dogodilo? Od već spomenutog ubojstva do urnebesno smiješnog “ribarskog ratovanja” na Temzi kojim su nas nedavno počastili Nigel Farage i Bob Geldof, kampanja o ovoj odluci potpuno je izgubila kompas i sama je sreća da nas tek dani dijele od referenduma kojim će se stvari napokon završiti. Ili možda neće? Slijedi kampanja za američke predsjedničke izbore u kojoj možemo očekivati potpuno istu retoriku od barem jednog kandidata. U našem malom hrvatskom svijetu također nas čeka nova runda političkog natezanja za koje možemo pretpostaviti da će koristiti neke elemente komunikacije smišljene da rasplamsaju iskonske i instinktivne reakcije u biračkom tijelu.

Postaje li strah najbitnije obilježje političke komunikacije našeg doba? Da, i razumno je pretpostaviti da će jačati. Ja i dalje imam vjere u razum nad osjećajima, a dobro je vidjeti da još uvijek ima ljudi koji tu vjeru također imaju. Spomenula sam na početku nenadmašni britanski humor pa vas ostavljam jednom pametnom i duhovitom britanskom ekonomskom emigrantu koji sasvim lijepo objašnjava o čemu se radi. U redu je imati osjećaje, čak i negativne. Ali na temelju njih se u politici ne odlučuje. Svim Trumpovima i Farageima unatoč.

 

Gorana Pavičić Nišević

Foto: Pixabay

Ostavi komentar