Kako ću joj reć da varin, a u fušu i tokarin?

Ako još netko ne zna za u naslovu citiranu, inače izvrsnu satiričnu pjesmu u izvedbi klape Sv. Florijan i Čede Martinića, neka je obavezno posluša.

Koliko god vam izgledala primitivno ili jednostavno, pjesma govori o nečemu što je vrlo bitno za odnose s javnošću: kako ću se prikazati boljim nego što jesam ili što mislim da netko očekuje od mene? Kako ću zavesti “ciljanu javnost“? Lik iz pjesme se brzo dosjetio izlazu iz nezgodne situacije – prodat će polje di je mater zasadila pome i nabavit će Grand Cherokeeja, jer to ide puno bolje od dugotrajnog i neizvjesnog ulaganja u romantiku (čitaj: odnose) ili tlaku pranja škverskog trliša (čitaj: obaveze koje proizlaze iz odnosa).

Na stranu sada korporativni nagoni da svoje organizacije prikazujemo boljima nego što jesu. Pametne organizacije počinju shvaćati da ih nitko neće na temelju šminke kupovati na duži rok te da povjerenje moraju opravdati kvalitetnim ulaganjem u odnose. Međutim. što je s osobama? Ovih dana imamo nepresušne izvore zabave po portalima, raznim tiskovinama, Youtubeu ili Facebooku u organizaciji ljudi koji se pod svaku cijenu razmeću samopromocijom boreći se za svaki milimetar kvadratni tiska ili minutu video zapisa kako bi se upisali u besmrtnike koje će pratiti silne horde obožavatelja. Naizgled za Hrvatsku beznačajna vijest da britanska kraljevska obitelj očekuje skoru prinovu zasigurno je dramatično uzrujala lokalne zvijezde i wannabe zvjezdice. U mučnoj borbi za prisutnost na portalima, društvenim mrežama i glossy magazinima možemo u sljedećih nekoliko tjedana očekivati dramatične poteze. Ne odnosi se ovo samo na estradu i sportske zvijezde koji dijelom žive od pažnje fanova po virtualnom svijetu i punim dvoranama (praznim stadionima?), sponzoruše ili raspuštenice koje su našle svoj životni put u velebnim mudrostima, već i na one koji se kao bave puno ozbiljnijim poslovima – političke moćnike, gospodarske magove i razne gurue koji misle da utječu na formuliranje mišljenja javnosti (ili zaista to rade). U tako izdašnom, ali vrlo stisnutom svijetu lako dostupnog medijskog prostora (a korak između objave na fejsu i središnjeg dnevnika je manji nego ikad ranije), gužva je kao u šesnaestercu kvalitetnije nogometne utakmice pred spektakularno zabijanje gola škaricama.

Biti prisutan u medijskom prostoru i društvenim mrežama pod svaku cijenu, potaknut jagmom za zrncem pažnje nekog konzumenta (jer svi smo mi konzumenti radilo se o estradnom, ekonomskom ili političkom sadržaju), znači da treba ostvariti što više vidljivosti, gledanosti ili prenošenja sadržaja. Gdje je nestala ona famozna preporuka less is more koje su se pridržavale čak i holivudske zvijezde (neke od njih još i danas)? Nema posebnih razlika u odnosima s javnošću osoba i organizacija. Svatko tko živi od eksponiranosti javnosti, tko je na neki način proizvod koji se konzumira (zabava, sport, gospodarstvo ili politika, skoro svejedno) trebao bi se ponašati prema određenim pravilima koja vrijede u konzumerističkom svijetu. A tu, sad već znamo, oni koji su odgovorni i planiraju na dugi rok jednako tako osiguravaju svoju održivost. Ne na trenutnom zanosu ili priči koja može trajati par dana, već na dugoročnim ciljevima i vješto planiranim strategijama, a o upravljanju rizicima da i ne govorimo.

Osobe koje svoj ugled i imidž grade u javnom prostoru trebale bi biti svjesne nekoliko činjenica: a) danas je javni prostor puno trajniji od onoga što je nekada bio (usporedba mikrofilmovi novina po knjižnicama i Google tražilica); b) dostupan je svima, a ne samo vjernim štovateljima i konzumentima, već i hejterima, ali i vlastitoj obitelji, prijateljima, susjedima, djeci (i bit će, na neki način, njihovoj djeci); c) ono što danas zastupamo, tvrdimo ili za što se zalažemo je temeljeno na činjenicama koje sada posjedujemo i na trendovima koji sada vladaju, a sutra? Možda ćemo promijeniti mišljenje, stil ili nešto drugo. Naša komunikacija će ostati tamo negdje u cyberspaceu da nas vječito sramoti, možda?; d) jesmo li zaista spremni odgovoriti na sve što nam pristiže kao reakcija naše komunikacije? Pozitivna ili negativna.

U međuvremenu smo naučili, barem mi koji se bavimo odnosima s javnošću, da se vremenom organizacije bolje pripremaju za sve što imaju za reći i za sve načine na koje će komunicirati sa svijetom. U čemu je onda problem s osobama? Nedostatak dugoročnog planiranja i shvaćanja sebe i svoje karijere kao programa koji je sastavljen od mnogih malih (nadajmo se uspješnih) projekata. Malo tko je kod nas od osoba koje su izložene tržišnim uvjetima javnosti postao svjestan tih uvjeta. Onda se događaju povremeni ili stalni izleti u propagandističku samopromociju koja zakratko drži vodu, a često izaziva i negativne reakcije. Javno izložene osobe sigurno trebaju stručnjake za odnose s javnošću da im pomažu u onome što je bitno – izgradnji odnosa sa svojim dionicima (jer ih imaju). Ne samo na površnoj i kratkotrajnoj razini, već podjednako kao i kod organizacija – strateški i dugotrajno. Koga zanima kako se može dobro graditi osobni imidž u nekom određenom kontekstu ne mora čitati suvremene „how to do in 10 steps“ recepte, neka na internetu potraži što je pisao i govorio stoik, rimski car Marko Aurelije.

I kakve sad to uopće veze ima s naslovnim citatom? Pa, na prvu, možda naš junak iz pjesme nije dobro ispitao mišljenje onih koji su mu bitni (majke koja bi i dalje radije takjala pome nego da joj sin vozi skupi auto, a posebno Marijete) – možda bi se nekima od njih baš i svidio muškardin iz škvera koji u fušu i tokari i kojima bi bilo milije prat trliš nego puste košulje i nosit na čišćenje veštite i kravate. A možda Marijetu ne zanima toliko Grand Cherokee koliko se samo pravi da je zanima, jer je to sad in. Pitanje svih pitanja jest uvijek tko i kako određuje trendove ili, kako bismo mi Splićani rekli, đir. Kad pričamo sa starima doznamo da to nisu uvijek bili oni koji su imali najviše love za promociju niti oni koji su bili najviđeniji (količina objava, lajkova, retweetova, kako hoćete), već oni koji su imali načina da svoju autentičnost komuniciraju na pravi način i u dobrim dozama. Jer šta je puno slano nije ni maški drago. Uostalom prošlo je gotovo cijelo tisućljeće otkad je mitska Lady Godiva navodno privukla pažnju javnosti koja je ušla u legendu. Od tih vremena do danas se nije puno toga promijenilo, osim što naši zapisi ostaju dostupni, tako me barem uvjeravaju, kroz neko duže razdoblje. Tako da danas svi oni koji žele javnu pažnju moraju razmisliti na koji način to rade. I zašto.

Daria Mateljak

Foto: Cathedral Lanes Shopping Centre – Coventry – Lady Godiva statue via photopin (license)

Ostavi komentar