medium_4198215872.jpg

Ja znam najbolje

Kad smo već otvorili pitanje ‘bla, bla, bla’, iliti užasnog jezika raznih tvrtki kojim pokušavaju objasniti sebe, čime se bave, koja im je svrha, koje proizvode i/ili usluge nude tržištu, kako stvaraju vrijednosti, kakva im je vizija i misija… nije naodmet zapitati se kako uopće do takvog govora dolazi i gdje se pogubio jasan i jednoznačan govor.

U podlozi tog užasnog jezika, velikim se dijelom nalaze razne ‘silnice’ ili ‘snage’ koje su u tvrtkama, i ne samo u njima, duboko posvećene postizanju i održavanju ispravnih ‘ideologija’, ‘uspješnih’ strategija, ‘najboljih’ politika i procedura pa tako i ‘jedinog primjerenog’ načina pisanja i govorenja.

Edwin Nevis upućuje nas da su te ‘snage’ svakodnevno u potrazi za ‘jednim ispravnim odgovorom ili rješenjem’. Ovom potragom za svetim Gralom ‘jedinog ispravnog rješenja za neki problem’ svijet se dijeli na one u pravu i one u krivu. Tako se održava privid upravljive i funkcionalne organizacije koja ostvaruje svoju svrhu, dovoljno čvrste iznutra da se može uspješno nositi s pluralističkim, hiperumreženim svijetom sve bržih promjena.

Sada dolazimo do fenomena monolitne svijesti s obzirom da je veliki dio upravljačkog vremena i napora posvećen tzv. monolitnom razmišljanju. Monolitno razmišljanje temelji se na pretpostavci da će jednom utvrđena ispravna ideologija, ciljevi i metode dovesti do uniformiranih i šablonskih rješenja.

Upravljači (menadžeri i političari) općenito misle i djeluju kao da je moguće postići to ‘idealno stanje’ jer kako inače protumačiti intenzivne emocije koje dolaze s potrebom da se bude u pravu. Te su emocije često toliko jake da prerastaju u ‘pravedništvo’ i tada stavovi i aktivnosti upravljača postaju prožete osjećajem vrline i moralne ispravnosti.

U tim slučajevima upravljači počinju djelovati kao da je taj način djelovanja jedino ispravni, a sva druga moguća rješenja i svi koji u njih vjeruju u krivu. U jednostavnom svijetu to ne bi trebalo izazivati probleme. Ali svijet je sve samo ne jednostavan i svakodnevne odluke, strategije i politike se gotovo uvijek oblikuju na temelju procjene i ocjene mogućih izbora, od kojih samo rijetki imaju sve dobre karakteristike i nikakve neželjene posljedice.

U ‘pravedništvu’ se gube pozitivni aspekti alternativnih rješenja; nedvojbene mogućnosti ugrađene u odbačena rješenja gube se ili potiskuju, kao i negativni aspekti odbačenih rješenja. To vodi do ‘pravedničke’ privrženosti odabranom rješenju pa se tako gubi i osjećaj žaljenja koji proizlazi iz razumijevanja da svaka odluka, strategija i politika u sebi nosi određene koristi i štete. Žaljenje proizlazi iz razumijevanja i prihvaćanja odgovornosti za izbor onog rješenja koje ima neke loše karakteristike i odbacivanje onog koje ima neke dobre. ‘Pravedništvo’ onemogućuje osjećaj žaljenja zbog onog što se dogodilo i onog što je izgubljeno.

Obrambeni mehanizmi su jedino što preostaje upravljačima jer bi priznavanje krivnje za promašenu odluku, strategiju ili politiku značilo priznati slabost. Odgovornost za donijetu odluku prebacuje se na druge, čime se daje doprinos ‘pravedničkoj’ svijesti: ako je upravljač u pravu, drugi moraju biti u krivu. Organizacijski savjetnici imaju izazovan zadatak objasniti upravljačima što je žaljenje i  kako da budu djelotvorniji u pluralističkom neizvjesnom svijetu. Tada će biti i manje ‘bla, bla, bla’ jezika koji svoj užasan sadržaj crpi upravo iz ove monolitne svijesti.

Andreja Pavlović

foto: Stéfan via photopin cc

Ostavi komentar