medium_3216200100.jpg

Industrijske glave u pijesku

Licence to operate, kažu internetski izvori, postoji onda kad interesno-utjecajne skupine prihvaćaju postojanje organizacije (ili nekog njenog projekta). Ona dakle označava slaganje s poslovnim politikama i planovima, a za organizaciju znači da će nesmetano poslovati na dnevnoj bazi, bez velikih potresa koje mogu izazvati nezadovoljstva tih skupina. Pogađate, to je dozvola, nepisana i apstraktna, koju je danas najteže dobiti. Nije formalizirana propisima i regulativama, osim javnosti nema tijelo koje bi je nadziralo ili sankcioniralo njeno kršenje, ali je jasno da je danas najteže dobiti podršku javnosti. No koliko je za to zaslužna sama organizacija?

Da ne bude zabune, govorim ovdje u prvom redu o proizvodnoj industriji, koja zbog svog utjecaja na okoliš i zdravlje često dolazi u opasnost da izgubi podršku javnosti za svoj rad. Nekoliko je očitih razloga za to. S dostupnošću informacija znamo više i više nas zanima, ali smo isto tako i u opasnosti da nasjednemo na netočnosti koje plutaju internetom. Kad se to spari s nepovjerenjem prema vlastima, neuvjerenošću da neka organizacija zaista radi na tome da smanji utjecaje svoje proizvodnje i osjećajem nezaštićenosti, razumljivo je da ćemo se za svoj komadić plavog neba i zelene trave boriti svim silama. Industrija, s druge strane, nevoljko komunicira svoje namjere okolini u kojoj se nalazi, vodeći se principom „što ne znaju, ne može im nauditi“ i percipira ulaganje vremena, novaca pa i živaca u informiranje, educiranje i komuniciranje kao nepotrebno ili čak opasno.

Prostora za rad „ispod žita“ sve je manje;  zainteresirana javnost sve više zna o tome koja su njena prava u projektima koji utječu na okoliš, zna više i o tome kako se takvi postupci odvijaju „vani“ i zato od industrije zahtijevaju da karte položi na stol i da jasno komunicira svoje namjere.  Neke su organizacije već prepoznale da će im se trud uložen u komuniciranje zahtjevnih projekata koji će možda imati i više protivnika nego podupiratelja ipak u konačnici višestruko isplatiti pa ulažu i vrijeme i novac u informiranje i dijalog o svojim poslovnim namjerama. Takve aktivnosti nisu uvijek ugodne, dapače, češće su teške, ponekad i mučne, posebno kad se susretnu s nepovjerenjem koje je desetljećima raslo pod utjecajem autokratskog odlučivanja i moći kapitala. Upravo je to ukorijenjeno nepovjerenje onim organizacijama koje se odluče na otvoreno komuniciranje najveća prepreka u namjeri da transparentno komuniciraju sa svojim interesno-utjecajnim skupinama.

Sve je više primjera kako su upornost u inzistiranju na otvorenoj i dvosmjernoj komunikaciji i na uključivanju svih zainteresiranih strana ipak doveli do toga da suprotstavljene strane sjednu za isti stol i pokušaju sagledati perspektivu svojih protivnika. To je prvi korak od kojeg mora krenuti svaka organizacija u komunikaciji složenih projekata. Koliko god se on činio malen, suštinski je to korak od sedam milja jer je prvi potreban za dobivanje te famozne dozvole za rad. Teško? Da, ali ne i nemoguće.

Gorana Pavičić Nišević

foto: Marty.FM via photopin cc

Ostavi komentar