Humorna ili umorna kampanja?

Jasno je, nakon ekonomske krize koju smo svi dobro osjetili po našim leđima i pokojeg osobnog i kolektivnog, poslovnog ili društvenog razočaranja u proteklih nekoliko godina (i više mandata, da me netko krivo ne razumije), da je u Hrvatskoj teško očekivati da ćemo biti otvoreni za razgovor, spremni informirano pogledati programe ili ono što političke opcije ili pojedinci nude i obećavaju, a posebno da ćemo biti spremni na poneku (pa čak i dobru) šalu.

Nepovjerenje građana prema raznim oblicima organizacija i institucija, tijelima države i samouprave, a posebno političarima je vjerojatno na povijesno visokoj razini. Oni među nama koji bi željeli nešto više saznati imaju isto tako povijesno najviše načina da se adekvatno informiraju, prije svega zahvaljujući novim tehnologijama. Međutim, teško je lijenčinu običnog domaćeg navabiti da izađe iz svoje ugode neinformiranog komentiranja po portalima i društvenim mrežama bez da se malo zadubi u ponude pojedinih opcija. Ali, da se razumijemo, i lijenčina ima pravo komentirati. S druge strane, opcije koje se natječu za mjesto u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti su dužni što bolje informirati građane ili što bolje objasniti ono što oni nude, obećavaju ili … (dopuni nekim podjednako sličnim vrlo nejasnim glagolom u smislu obveze izvršenja).

Zaista, građani imaju pravo očekivati ozbiljnost onih koji se natječu u kampanji da osim površne retorike koja se najčešće zasniva na dnevnim svađama i doskočicama ponude i malo opipljivijih rješenja za sve ono što narod misli da je problem u našoj državi. A to se može, ipak, svesti na gospodarske teme, zapošljavanje, povećanje životnog standarda i osjećaj da se u ovoj državi može živjeti od rada ili od mirovine te da ima neku održivu perspektivu, ponajviše zbog onih mlađih. Nedvojbeno je da su skoro sve opcije izrazile neke svoje programe, više ili manje precizne. Grešaka i nestručnosti može se naći i kod onih koji su se najviše potrudili.

Pitamo li stručnjake što je važno za dobiti izbore, reći će magovi političke komunikacije da su u kampanji važne tri komponente a) privući pažnju, b) zadržati pažnju, c) svidjeti se biraču ili ga očarati. Ovo posljednje je dosta neodređeno i radi se na razne načine. Većina političara poseže za snažnom i upečatljivom retorikom kako bi što bolje pokazali bicepse i rječitošću što bolje i brže “zakucali tricu“ protivniku. Međutim, kako stojimo s humorom? Je li lepršavija ili duhovita komunikacija primjerena ozbiljnim temama poput predizborne kampanje? Možemo li koristiti humor da njime pošaljemo ozbiljne poruke? Naravno, ali to ne može i ne zna svatko. U tome teško da vam mogu pomoći spin-doktori ili savjetnici. Političari koji koriste humor moraju biti prirodno duhovite i inteligentne osobe i to im mora pristajati. Pod humorom podrazumijevam retorički vješte izjave, komentare, poruke, osvrte ili osobnu komunikaciju uživo. Sposobnost da se na neku pojavu u javnom prostoru odgovori kratko, pametno, oštro i zanimljivo, svakako sa sadržajem. Humor nije objavljivanje karikatura i fotomontaža na fejsbuku. Ili pričanje viceva i plitko vrijeđanje protivničkih opcija.

Povijest političkih kampanja u komunikacijski razvijenijim prostorima nas uči da je humor dio političke kampanje i da može odigrati komunikacijsku ulogu ako prenosi snažne i bitne poruke. Dva slučaja su mi “zapela za oko“ u zadnje vrijeme. Prvi je zaista originalna i autentično duhovita komunikacija na Twitteru Anke Mrak Taritaš na temu legalizacije i jamčevine u slučaju Sanader.

anka
Uz to, način na koji je Mrak Taritaš personalizirala kampanju poigravajući se svojim prezimenom i koristeći hashtag ‘AnkajeMrak’. Nedvojbeno, u svom jednom tweetu Mrak Taritaš je uspjela vješto iskoristiti temu dana da istakne najvažniju temu ili dostignuće svog rada na mjestu ministrice graditeljstva. Ruku na srce, za tako nešto zaista treba imati duha i duhovitosti i znati retorički iskoristiti situaciju koja se otvorila.

Drugi primjer je Srđan Gjurković, saborski zastupnik iz Splita, koji je pred neko vrijeme objavio video u kojemu prikazuje pomalo napornu gospođu koja ga opsjeda raznim pitanjima. Premda je uradak izazvao dosta oprečne komentare (dijelom zbog nerazumijevanja lokalnog splitskog mentaliteta i komunikacijskih specifičnosti), ovaj mali film šalje zanimljivu poruku: saborski zastupnik je tu da sasluša baš sva vaša pitanja, da vam bude dostupan, da vas ne izbaci van iz ureda i tek da trepne okom čak i kad pretjerate s pitanjima na koje ne može imati odgovor, jer vi kao građanin (građanka) imate pravo na to da postavljate sva pitanja koja vam padnu napamet pa čak i kad nemaju nikakve veze s onim što taj zastupnik zaista radi. Filmić koristi humor ne samo za privlačenje pažnje, već i poticaj za razmišljanje koja je stvarna uloga saborskog zastupnika. Upravo zato je zanimljiv i pravo je osvježenje u političkoj komunikaciji.

Korištenje humora poznato je u političkoj praksi. Postoji mnoštvo akademskih i stručnih radova koji navode pozitivne učinke humora u kampanjama, posebno u anglosaksonskoj političkoj komunikaciji (npr. Batchelder, H.M. i drugi: “Effects on humorous political advertisements on candidate likeability”, Pacific Union College) koji tvrde da (inteligentni) humor doprinosi dopadljivosti političara. Naravno, to ne može biti dovoljno niti bi bilo prilično, ali ako je istinita tvrdnja da smo skloni birati one koje percipiramo sebi sličnima, onda bi barem dijelom, ljudi koji prepoznaju poruke kroz humorističnu komunikaciju vjerojatno bili skloni onima koji to znaju izraziti.

Svakako, humor je dio našeg života u svim vremenima, onim boljima kao i težima. Nema razloga da ga isključujemo iz političke komunikacije uopće pa tako i izborne kampanje. Pogotovo ako nam kao forma služi da pošaljemo snažnu političku poruku koju smatramo važnom. Kako je jednom rekao Mahatma Gandhi: “Da nisam imao smisao za humor, odavno bih počinio samoubojstvo“. Naravno, smisao za humor ili korištenje humora se ne bi smjelo u političkoj komunikaciji koristiti kao jedino sredstvo, već treba biti prirodni izričaj političara koji ga koristi, jasan i jednostavan način komunikacije s onim biračima koji su tome skloni.

Za kraj, onima koji bi se htjeli služiti humorističnom retorikom, nekoliko pravila:
– Budite spontani i reagirajte na nešto što trenutno zaokuplja pažnju šireg kruga ljudi
– Progovorite svojim govorom, kao što biste među prijateljima
– Nemojte vrijeđati suparnike u političkoj areni, poruka mora biti vezana uz situaciju ili proces (događaj), ne osobe
– Inače, nemojte vrijeđati, ako koristite stereotipe budite pažljivi
– Budite autentični tj. izvorni – nemojte kopirati tuđe “fore“ ili “baze“
– Neće svatko jednako prihvatiti vašu duhovitu izjavu, ali je važno da vas kritična većina prepozna kao originalnog autora
– Budite jednostavni, kratki i neponovljivi
Humor je, uostalom, sveprisutan u marketinškoj komunikaciji organizacija i njihovih proizvoda. Politička kampanja koristi alate marketinške komunikacije. Ako ih koristi pametno, zna ih koristiti i duhovito.

P.S. U ovom tekstu se sasvim slučajno navode dva primjera političke komunikacije iz jedne političke opcije. Oni se isključivo temelje na dostupnim friškim primjerima teme obrađene u tekstu. Autorica teksta, kao ni vlasnik bloga ovim primjerima ne ukazuju na vlastitu političku opredjeljenost ili išta slično. Dapače, pozivamo vas da s nama podijelite i druge primjere humora u aktualnoj političkoj komunikaciji u Hrvatskoj.

Daria Mateljak

Foto: Freeimages.com

Jedan komentar na “Humorna ili umorna kampanja?”

  1. Ivo Špigel

    Kad je već riječ o Gandhiju i humoru, ne treba zaboraviti ovaj kratki dijalog, imajući na umu da je Gandhi bio odvjetnik školovan na University College London:

    “G. Gandhi, koje je Vaše mišljenje o zapadnoj civilizaciji?”
    “Mislim da bi to bila dobra ideja.”

    🙂

    Odgovori

Ostavi komentar