Govor mržnje ujutro, nasilje navečer

Govor mržnje pomalo uzima prostor javne riječi u Hrvatskoj. Sve je dopušteno i što je najgore – relativizira se. “Mali se malo zaletija, nije on tako mislija”, reći će neki ćaća prijateljima, na fejsu ili na razgovoru u policiji. “Nije važno”, “nemojte to tako ozbiljno shvatiti”… Takve plitke fraze obično rehabilitiraju zločince u nastajanju. Danas će nešto napisati u društvenim mrežama, vikati po stadionu ili ulici, vrijeđat će nastavnika, profesora, službenika, kolegu ili susjeda. Sutra više neće biti dosta, jer treba nova doza adrenalina. Mržnju i nasilni poriv će iskazati možda prvo nekom sitnom nepodopštinom, a vrlo skoro nakon toga i fizičkim nasiljem. Komunikacija, način i vrsta govora i poruke su ozbiljnije nego što nam na prvi pogled izgledaju. Oni su prvi indikatori ozbiljne patologije skupina ili pojedinaca koji se, u nedostatku sankcija, osjećaju ohrabreni da svoje zamisli materijaliziraju.

U komunikacijskom olujnom nevremenu kojim brodimo ovih dana u Lijepoj našoj teško je ponekad razlikovati dobre od loših reakcija na takve pojave. Nedavni incident na polufinalnoj utakmici kupa “Krešimira Ćosića” u Šibeniku, pri čemu je sudac prekinuo utakmicu zbog nacionalno uvredljivog skandiranja s tribina dobar je primjer pametne i društveno odgovorne procjene. Zabrinjavajuće je što u hrvatskom društvu danas ipak izostaje pametna i pravodobna reakcija najmoćnijih ljudi države kad je riječ o govoru mržnje i nasilju. Tako i predsjednica Republike Hrvatske relativizira ne samo govor mržnje, već i opasne nasilne događaje, jer se o njima očituje tek “onako, usput”, kolektivno i uz zadršku.

Svako društvo vrijedi onoliko koliko vrijede njegovi autoriteti. Politički, znanstveni, gospodarski, društveni i kulturni. Mi skoro svaki dan svjedočimo srozavanju tih autoriteta. Ne zato što smo izgubili vjeru u njih, jer smo neki sumnjivci sumnjičavci, politički protivnici i sluge koječega (od stranog kapitala do vlastitog poduzetništva, od razboritog rasuđivanja do izloženosti ovim ili onim utjecajima), već zato što imamo još ono zrno pameti da možemo prosuditi što je društvu potrebno, a što suvišno.

Suvišno je zatvaranje komunikacijskog prostora, manipulacija informacijama i ubijanje javnog govora, suvišno je relativiziranje govora mržnje, etiketiranje, bijeg od stvarnosti u štura i nesuvisla priopćenja. Potrebno je jasno i glasno osuditi svaki oblik mržnje u govoru, jer je on tek nakorak nekom obliku vandalizma, a onda i nekom ozbiljnijem obliku nasilja nad ljudima. Sve uvijek počinje malim koracima i gestama. Oportunizam vodi populizmu. Populizam vodi opravdavanju nelegalnog ponašanja bilo koje vrste. A u takvoj sredini, u takvom društvu, ljudi gube osjećaj sigurnosti. Gubitak osjećaja sigurnosti uzrokuje mnoge maligne pojave, od štokholmskog sindroma (dobro je ako jako ne tuku), do potpunog otuđenja i nepovjerenja u politiku, političko vodstvo, gospodarstvo i njegove, većinom vrijedne napore.

Sve to često počinje govorom ili, da budemo precizniji, urlanjem. Dok ovo pišem slušam rasističko i nacionalističko urlanje s ulice neke “vesele” ekipe u jednom od naših najdivnijih gradova. Ta ekipa će noćas vjerojatno nešto vandalizirati, razbiti i, nadajmo se, ništa ozbiljnije počiniti, ali je moguće. Zašto? Jer su moćni. Takvima se osjećaju. Jer im sustav to omogućuje, jer ih ne kažnjava. Jer su političke osude mlake i plitke. A ozbiljniji zločini započinju ozbiljnim urlanjem na ulici, na stadionu, u dvorani, naizgled benignim izrazima mržnje na društvenim mrežama i u medijima, općenito – u javnom prostoru. Ono što započne komunikacijom, najčešće završava stvarnim nasiljem. I ne mogu priznati da je to volja većine, jer nije, nasilje uvijek nastaje kao privilegirana moć manjine u položaju moći nad većinom. Povijest je to pokazala vrlo krvavo u više navrata.

Zato, dragi naši centri moći, nije niti približno dovoljno samo mlako i onako, površno, osuditi neko ponašanje. Nije dovoljno u jednu objavu za medije sabiti pet-šest “neprihvatljivih ponašanja”. Jer, od govora mržnje do akcije je samo jedan korak, a mlaka reakcija ili nedostatak akcije je znak komunikacijske impotencije (nisi sposoban na temelju izrečenoga procijeniti rizike), političkog kukavičluka (da se ne bi ugrozili neki glasovi) i potpunog političkog neznanja (da je komunikacijski izričaj prvi znak anomalije i patologije). Nema opravdanja i nema oprosta za takvo ponašanje. Vi koji pohađate nedjeljne mise znate da je grijeh “mišlju, riječju, djelom i propustom”. Ali realno društvo traži vašu savjest, a ne vašu ispovijed. Traži vašu akciju i razumnu reakciju. I zato je sudac s utakmice Cedevita – Zadar, Srđan Dožai, svjetlo našeg društva, a svi drugi koji se igrate plitkom populističkom retorikom ući ćete u povijest kao potencijali koji su na kraju odigrali ulogu pogrebnika. Vrijeme je da se zamislite, ako vam je imalo stalo, uopće. U protivnom ćete se iz komunikacijskih autokrata i nasilnika izjednačiti s onima koji su stvarni prijestupnici.

Daria Mateljak

Foto: Pixabay

 

Jedan komentar na “Govor mržnje ujutro, nasilje navečer”

Ostavi komentar