Generacija “ali”

Promatram ih, studente stručnog studija, kolegija Osnove zaštite okoliša u strmovitoj, amfiteatarnoj učionici. Kišovit je i zimovit dan, polako se okupljaju, njih dvadesetak. Moj je zadatak govoriti im o sudjelovanju javnosti u odlučivanju o zaštiti okoliša, objasniti im okvir, potaknuti ih da pokažu interes, uključe se. Polako ih uvodim u priču, počinjem s projektom Družba Adria, vjerujem prvim u Hrvatskoj koji je u središte interesa javnosti stavio postupak o čijoj su svrsi, procjeni utjecaja na okoliš, mnogi do tada imali neodređenu predodžbu. Pokazujem im fotografije, prosvjednici iz Zelene akcije drže plakat s pitanjima: tko je pitao građane?, tko je pitao ribare?, tko je pitao turiste?. Govorim im o epilogu, o usmjerenosti na komercijalne i tehničke aspekte projekta, o iznenađenju i zatečenosti donositelja odluka što njihova namjera nije dobila zeleno svijetlo javnosti, što se rezultiralo zaustavljanjem projekta.

Razvijam dalje priču o trendovima, o planetarnim granicama. Ne znaju o čemu je riječ, ne znaju da ih je čovječanstvo probilo četiri od devet, zbog čega Zemlja postaje sve manje gostoljubiva za suvremeni način života. Prelazim na još jedan trend, veliki pad povjerenja građana u institucije, u Hrvatskoj i svijetu. Pitam ih kome vjeruju? Kažu mi “nema takvih kojima vjerujemo, svatko je za se, svatko vodi svoju brigu”. Pitam ih zašto, zašto nikome ne vjeruju? “Pa pogledajte oko sebe“, odgovaraju mi gotovo složno i pitaju: “Kome se može vjerovati?“

Razrađujem dalje osnovnu ideju u podlozi članka 10. Deklaracije UN-a o okolišu i razvoju, ideju da građani trebaju informacije da bi mogli sudjelovati u odlučivanju o okolišu, da priroda nema pravo glasa, da su oni ti koji daju pravo glasa čistom okolišu, zaštiti biljaka i životinja. Odmahuju glavom, ne vjeruju da ima smisla tražiti informaciju ili sudjelovati. “Sve je to u redu i lijepo zvuči, ali…“. Žele mi zapravo reći da ja ne razumijem kako to ide, da je sve oko njih trulo i uzaludno, da se ne treba ni truditi.

Govorim im da nitko od nas nema nikakav drugi mehanizam utjecaja osim onog što svakodnevno radimo (ili ne radimo), odluka koje donosimo (ili ne donosimo), odgovornosti koju preuzimamo (ili ne preuzimamo). Na kraju predavanje (ipak) završava pljeskom, ali nisam se mogla oteti dojmu da nam se svima loše piše s generacijom “ali”.

To je generacija koja na sve kaže “ali”: pogledajte pravo stanje stvari koje se nikad neće promijeniti, besmisleno je bilo što poduzimati. Kao da je odlučila suočiti se s odgovornošću tako što je od nje pobjegla glavom bez obzira. Ovo ponešto govori o stanju u društvu, ali i o koncepciji kolegija usmjerenih na zaštitu okoliša i gospodarenje otpadom. Neki od očekivanih ishoda učenja ovih kolegija moraju se usmjeriti na ulogu javnosti u odlučivanju o zaštiti okoliša, razumijevanje okvira definiranog Aarhuškom konvencijom i različitih aspekata sudjelovanja javnosti, od komunikacijskih do fenomena NIMBY i NIABY. Ovi se kolegiji također moraju usmjeriti na stjecanje vještina i znanja potrebnih za dijalog i suradnju, facilitiranje javnih rasprava, definiranje rješenja i donošenje odluka koje će omogućiti postizanje širih društvenih ciljeva poput jačanja povjerenja, smanjivanje sukoba, cjelovito informiranje i smisleno sudjelovanje, a samim time i omogućiti veću kvalitetu i provedivost donijeti odluka. Tek tada možemo očekivati promjenu u generaciji “ali”.

Andreja Pavlović

Ostavi komentar