made_with_love.jpg

Filantropijski plimni val

„Božić je vrijeme darivanja…“  Tom rečenicom započinju mnogi (nažalost i reklamni) tekstovi i govori kojima se predstavlja neka humanitarna akcija ili donacija u prosincu. Da se odmah razumijemo, pozdravljam svaku filantropijsku akciju, gestu, poziv na davanje i darivanje onima koji to zaista trebaju. Bez obzira o kojoj se osjetljivoj skupini u društvu radi i bez obzira kada se to radi ili iz kojih motiva. Filantropija, organizacijsko ili osobno darivanje je u svojoj srži plemeniti čin i volim vjerovati da darovi i sredstva koja se prikupljaju uvijek dođu u prave ruke i u prave svrhe. Međutim, godinama se pitam zašto darivanja moramo toliko koncentrirati u vrijeme Božićnih blagdana? Je li razlog taj što korporacije (koje su najveći i najčešći donatori) misle da u to vrijeme doniraju svi drugi pa moraju i oni? Ili organizatori dobrotvornih akcija računaju na zdravorazumski kršćanski osjećaj ili čak na grižnju savjesti one skupine potrošača koji okupiraju trgovačke centre u potrazi za (možda i ne baš jeftinim ili simboličnim darovima) i koji će udijeliti i koju kunu sa strane, jer je „doba darivanja“? Da ne spominjem one među korporacijama koje računaju na to da će im njihova donacija donijeti „vidljivost“, što samo po sebi nije baš u skladu s generičkim filantropijskim načelima – kako oni ne pomisle da su manje vidljivi u vrijeme kada baš svatko daruje?

I onda, nakon filantropijskog plimnog vala prosinca dolaze dugi sušni mjeseci u kojima se jedva tu i tamo može pronaći neki mali primjer solidarnosti, darivanja ili dobrotvornosti. Nemam odgovora na pitanje zašto se baš u prosincu organizira toliko dobrotvornih akcija, ali imam pitanje – zašto smo uspavani veći dio godine? Filantropija bi, kao dio društveno odgovornog ponašanja organizacija i pojedinaca trebala biti dio življenja sa svojom okolinom, svojim društvom, a ne čin nekoga tko ima dovoljno na trpezi pa će dobaciti nešto i onome koji nema. Da ne govorimo o ponašanju. Najgrublje rečeno, zanima me kada će, na primjer, neki predsjednik Uprave neke velike firme koja izdašno daruje u vrijeme Božića, biti spreman i dovoljno hrabar i sjesti za stol s beskućnicima, zlostavljanim majkama, djecom bez roditelja, ljudi s raznim oboljenjima, nezaposlenima, obiteljima s puno djece – u neko drugo vrijeme, saslušati stvarne probleme, s njima razgovarati, družiti se, vidjeti na koje načine mogu spojiti ono što njihova kompanija radi s mogućnosti dugoročnog rješavanja problema osjetljivih društvenih skupina. Srećom, takvih primjera ima. Nažalost, vrlo su rijetki. Bojim se da je mnogo primjera predbožićnog plimnog vala filantropije vezano upravo za „vidljivost“ u javnosti.

Prikladne su riječi jednog pomalo opskurnog sveca – Sv. Toribia, meksičkog mučenika s početka 20. stoljeća: „Krist je rekao  – ja sam istina, a ne – ja sam običaj.“  Možda dobra poruka svima koji žele iskreno darivati – budite takvi cijele godine, budite partneri onima koje darivate, budite im prijatelji. Možda im je pomoć potrebnija u neko drugo vrijeme godine, a vjerujte – vaša prisutnost i vaše sudjelovanje dobrodošlo je u bilo koji dan.

Daria Mateljak

Foto: theboybg via photopin cc

Ostavi komentar