Europo povišću pritrujena

Što bi o ovoj izbjegličkoj krizi rekao naš neprežaljeni humanist i majstor riječi Vlado Gotovac?

Možda: “Ni jedna riječ̌ kojom se čovjeka brani i daje mu se prilika, da još jednom proba živjeti na drugi način, nije uzaludna.“  Kakve su naše riječi ovih dana?

Strah je jedan od najjačih motivatora i često upravlja našim emocijama i odlukama. Strah je tercijarna, ali atavistička i vrlo moćna emocija koja nas gura u cijeli niz drugih jakih emocija, duševnih stanja i iracionalnih akcija i izjava. Svi koji negoduju protiv vala izbjeglica, neki pristojnije, a mnogi i vrlo agresivno i civilizacijski neprihvatljivo motivirani su strahom. Strahom od nepoznatog, neizvjesnog, očito drugačijeg, strahom od narušavanja njihove ugode i uobičajenog načina života, strahom od velikog broja ljudi koji bi se mogli naći u našem, možda osiromašenom, ali još uvijek vrlo lagodnom i ugodnom susjedstvu i tu ostati i živjeti u neizvjesnim uvjetima neko vrijeme, kako se neki boje, infestirajući našu okolinu tko zna kakvim zlima. Da su ti nesretni ljudi bliže nama po svjetonazoru, vjeri, jeziku, izgledu, bilo čemu, onda bi možda neki od ovih koje je strah bili nešto manje napeti. U početku bi sigurno bili više suosjećajni, jer to su “naši“ (što god to značilo – katolici, bijele boje kože, govore hrvatski?). Ali sigurno bi vrlo skoro našli neki drugi razlog, neku drugu različitost, neku novu izliku da ne moraju gledati, vidjeti, čuti. Da ih pošalju nekamo dalje. Možda smo zaboravili kako je to kod nas izgledalo i da su, ruku na srce, moramo priznati i kod nas naše vlastite izbjeglice ili ljudi iz BiH bili na neki način stigmatizirani godinama.

Analitičari mogu biti pesimistični ili optimistični, ali malo se pravih stručnih analitičara zaista čuje. Među negativnim reakcijama prevladavaju oni koji su ionako skloni katastrofičnim prognozama, radilo se o ekonomskim, društvenim ili okolišnim prognozama. Nitko još uvijek stručno ne procjenjuje održivost i otpornost Europe (sustainability and resilience), a i da procjenjuje, ne može se probiti, barem u hrvatskom medijskom prostoru, kroz džunglu senzacionalizma i emotivnog diskursa.

Dugoročno, ova će izbjeglička kriza sigurno promijeniti društvenu sliku Europe na mnoge načine. Ali, ne zaboravimo, Europa se mijenjala i ranije kroz stoljeća na razne načine. Premda nam nikad nitko nije učinio toliko zla koliko mi Europljani samima sebi. Jer smo gradili prvo rovove, a onda žičane zidove i geta. Vrijeme je da razumijemo da se sve mijenja: ekonomski i poslovni modeli, naši stavovi i naša shvaćanja društvenih vrijednosti i ljudskih prava. Kako smo lako zaboravili nekoliko činjenica:

  • da je veliki broj današnjih EU članica sedamdesetih godina prošlog stoljeća živjelo u nekom obliku totalitarnog režima ili diktature pa i vojne (za mlađe među čitateljima ovog bloga podsjećam da su među njima bile Španjolska, Portugal i Grčka);
  • da je Švicarska dopustila ženama glasanje na izborima tek 1971. godine;
  • da je Malta tek na referendumu 2011. godine s tek 53 posto dopustila razvod braka pod vrlo strogim uvjetima;
  • da je željezna zavjesa padala devedesete i da su milijuni ljudi migrirali u proteklih 25 godina u “slobodnoj Europi“;
  • da je od 1991. do 1995. Europa imala rat na svom jugu (da, mislim na nas), s humanitarnom i sigurnosnom krizom puno većom i trajnijom od ove danas;
  • da je od nastajanja slobodnih država u bivšim europskim kolonijama diljem svijeta od sedamdesetih na ovamo u političkoj i ekonomskoj migraciji u Europu doselilo više milijuna stanovnika bivših kolonija, a da je u tom razdoblju bila i znatna ekonomska migracija iz južne Europe u zapadnu i sjevernu.

Uvijek su se oko migracijskih pitanja vodili vrlo ozbiljni međunarodni razgovori i nacionalne rasprave u skoro svim europskim državama. Međutim, postoji nešto što je dovelo do nastanka Europske unije, težnja za zajedničkim vrijednostima, želja za ekonomskim razvojem, rješavanjem zajedničkih problema i odgovorom na moćne i rastuće ekonomije SAD-a i Japana. Politički i ekonomski prestiž, stalni razvoj demokracije i društva u kojemu su svi prihvaćeni i svi imaju svoju priliku. To je Europa. Ona za koju smo mi, većinom, glasali na referendumu. Ona bez koje bismo mi danas ostali beznačajna državica na razmeđi svjetova (kakvi smo stoljećima i bili, čak i bez vlastite suverenosti).

U ovoj krizi na kušnji su vrijednosti, prije svega jedna – solidarnost. Zato bismo trebali nekako raditi na tome da razumijemo, ali prebrodimo strahove u našem društvu. Tek prije sedamdesetak godina gotovo svo naše stanovništvo bili su de facto građani drugog reda u najstrašnijem od totalitarnih poredaka i kandidati za istrebljenje. Slaveni, Slavi, Schiavi (op. a. robovi). Zemlja koja je patila ekonomsku emigraciju zbog gladi i nevolje od početka dvadesetog stoljeća, u kojoj nitko ne može reći da u obiteljskoj povijesti u zadnjih sto godina nema ekonomskog emigranta, zarobljenika, ratnog heroja, branitelja, izbjeglicu, palog borca, logoraša, civilnu žrtvu fašizma, neke vrste političkog nasilja ili jednostavno – nekoga tko je za svoju obitelj s punim pravom tražio neki bolji život – danas ne može i ne smije zatvoriti svoje granice. Narod koji živi u takvoj državi ne bi smio zatvarati svoje srce – većina nas danas veselo postojimo, jer je netko nekada u našoj prošlosti nekome od naših pružio ruku kad mu je to trebalo. Ne pitajući pritom za vjeru, rasu, svjetonazor, namjere ili bilo što – onako, ljudski, bez straha.

Svakodnevno imam barem jedan razlog zašto mi je žao što s nama više nije Vlado Gotovac. Zatvorite oči i zamislite kakav bi govor on održao. I nemojte se bojati svoga straha pred nepoznatim i neizvjesnim. Na takvoj hrabrosti je izraslo čovječanstvo. Kršćani, a i oni drugi među nama mogli bi se prisjetiti da se ne bismo smjeli nabacivati kamenom mi koji imamo barem nekoga u našoj obiteljskoj povijesti kojemu je netko igdje iz bilo kojeg razloga dao priliku i pružio ruku.

Daria Mateljak

Foto: IMG_6984 via photopin (license)

Ostavi komentar