Emocije i učinak

Sportaši su ljudi koji uvijek plijene pažnju medija i nas, običnih građana, njihovih navijača. Osim što zaneseno pratimo njihove tjelesne bravure, povremeno slušamo i što govore. Njihove izjave dio su doživljaja uspjeha, ushićenosti, zajedničkog veselja, a povremeno i razočaranja, žaljenja zbog nekog neuspjeha. Ovo ljeto obiluje sportskim doživljajima, mnogi od nas su pasionirano zalijepljeni za televizore i gedžete svih vrsta. Sport ima svoju vrijednu i složenu društvenu funkciju. Zbog njega se dižu strasti. Mediji i društvene mreže potenciraju dinamiku i važnost komunikacije. Koliko se emocija vrti oko rezultata, vrti se i oko komunikacije.

Izjave sportaša, selektora, trenera, sportskih stručnjaka i komentatora pa i svih drugih eksponiranih osoba kotiraju visoko na portalima, prenose se na društvenim mrežama. Drugim riječima, čitane su, znači – bitne su. Utječu na formiranje javnog mišljenja, emocije. Zato je važan sadržaj, ali i komunikacijska forma. Prije neki dan je jedan naš košarkaš svoju ljutnju nakon utakmice artikulirao izjavom “igrao sam kao p****”. Svi smo razumjeli poruku, ali je li to bila pametna poruka? Nije li mogao svoju frustraciju izraziti drugačije?

“Nisam zadovoljan, mogao sam bolje.”

“Zakazao sam. Ljut sam na sebe.”

“Žao mi je što sam razočarao navijače.”

Sport, premda nosi snažne emocije i ima dimenziju izazivanja užitka i zabave publike, ipak je nečiji posao. Njegov posao. Jasno mi je da nitko ne radi sa sportašima kako bi oni znali uspješnije komunicirati. Netko će možda reći da je to potpuno nevažno i da je pitanje temperamenta. Ne bih se složila. Jer i drugi profesionalci imaju temperament, ne nužno blaži i umiljatiji od sportaša. Sve koji misle da je u redu davati javne izjave obilate (pri)prostim uličnim govorom molim da pokušaju to napraviti na svom radnom mjestu. Samo onako, za eksperiment. Prostote na ovaj način ulaze u uobičajenu komunikaciju, prihvaćaju ih i prenose mediji, određuje se prihvatljiv način komunikacije. Usporedimo li to s pristojnim izjavama kojih je isto bilo ovih dana, legitimno je pitanje – mora li biti tako?

Osim forme, ako malo dublje analiziramo sadržaj, jasno je da u sportu veselo ignoriraju važnost komunikacije. Možda bi neki “intelektualci” mogli zaključiti da sportašima ne treba komunikacijska vještina, jer su oni brži, jači, bolji od drugih i ne moraju znati pametno artikulirati svoje misli. Nije točno. Oni su ikone pop kulture, junaci neke djece i budućih sportaša, uživaju poštovanje svojih navijača i obožavani su. Nije nevažno kako pričaju i što nam žele reći. Mnogi od njih rade u teškim uvjetima i sigurno nemaju vremena, snage i uvjeta više pažnje posvetiti komunikaciji. Ali, savezi (ili HOO u slučaju OI) bi se trebali pobrinuti barem za neko malo mentorstvo, opće savjete. Razumljivo je kad netko želi izraziti snažnu emociju nakon teškog susreta, ali isto tako, uz malo drugačije izjave, učinci komunikacije bi mogli biti drugačiji. Uostalom, mnogi od nas se ne bi uopće složili s prije spomenutom izjavom našeg dragog košarkaša.

Na margini ove teme je i komunikacija naših sportskih komentatora. To nije lak posao. Tko misli da jest, neka proba. Ono što mi čujemo su njihove riječi, ono što ne vidimo su sati gledanja, priprema, čitanja, slaganja podataka. Ali i među njima ima razlike. Sjećam se još iz mladosti incidenta, navodno Mirka Kamenjaševića s utakmice Željezničar-Čelik, koji je zbog “gol, gol, k**** gol, prečka” bio suspendiran na šest mjeseci. Danas im tako nešto ne bi pobjeglo, ali u skoro svakom sportskom prijenosu ima komunikacijskih bisera. Zadnji koji sam zapazila je tupavi komentar (ne znam čiji) za sportski prilog središnjeg dnevnika javne televizije da je Kubanac nakon nokauta od Hrgovića “lovio Pokemone po podu”. Omalovažavanje protivnika i ostrašćeno komentiranje sudaca je vjerojatno nešto što naši komentatori vježbaju doma. Ovih dana je svima lekciju održala Zrinka Grancarić, novinarka HRT-a (bivša glasnogovornica Hrvatskog jedriličarskog saveza) koja je samopouzdano, znalački, šarmantno, informativno i edukativno prenosila jedrenje iz Rija. Jedrenje je plemenit sport, pretežak, ali nam ipak ne može u nekoliko sekundi dignuti adrenalin i dovesti nas navijače u predinfarktno stanje poput vaterpola, košarke ili rukometa. Ali, uz malo bolju ravnotežu suvislog i objektivnog praćenja utakmica i natjecanja, možda bi nam bilo lakše pratiti i razumjeti što se događa na terenu.

Malo apologije. Ja obožavam sport od kad znam za sebe. S dvije godine sam znala nabrojati sastave Hajduka, s tri Jugoplastike. Dok su druge curice skupljale salvete, ja sam mijenjala sličice za albume sa sportašima. Sportske novosti sam čitala još u osnovnoj školi. Pratila sam razne sportove. Trudila sam se razumjeti i naučiti i neke koji kod nas nisu popularni, poput baseballa ili mačevanja. Mislim da nema “malih” i “velikih” sportova. Meni su svi sportovi i sportaši veliki. Ima samo masovnih i manje posjećenih. Televizičnih i onih manje televizičnih. Ima favoriziranih i zapuštenih. Onih koji su postali biznis magnum i oni koji su ostali bliži svojim korijenima. Vjerna sam navijačica mojih klubova i sportaša i kad gube i kad dobivaju. Trudim se razumjeti, ne olako (pr)osuđivati. Trudim se pogledati statistike i naučiti prije nego se upuštam u rasprave. Ali baš zato mi je važno što i kako komuniciraju i sportaši i njihovi treneri. Na kraju više poštujem one koji su u stanju jednostavno i pristojno artikulirati svoje dojmove i emocije nakon natjecanja. I da, mislim da bi morali više pažnje posvećivati svojoj komunikaciji, jer u doba brzih medija koji prenose bez obrade i društvenih mreža na kojima su oni ikone koje prate stotine tisuća ili milijuni navijača, komunikacija jest dio njihovog posla. Izgradnje njihovog ugleda, a ono što i kako komuniciraju postaje dio njihove osobnosti.

O tome kako mediji pokrivaju sportske teme nekom drugom prilikom.

Daria Mateljak

Foto: Pixabay

 

Ostavi komentar