Ča je život vengo fantazija

Imamo samo jedan. Život. A ča je život vengo fantazija? U jednoj fantaziji, u jednoj priči jednog velikog života bili su Oni. Smoje i Lepa. Bio je tu i Šarko, ali on nije toliko važan u ovoj priči. Otišla je Lepa, onako, u snu, kako bismo svi mi nekako sanjali, u snu, u dubokoj starosti, sa svojim nekim pričama.

Sta je svit. Za nas, načas, u trenutku kad shvatimo da našeg Splita više nema, da jedno stvarno, a sada kao i neko sanjano vrijeme više ne postoji. Da su naša sjećanja zauvijek pokopana s onima koje pokapamo. S lokacijama koje više ne znamo po starim imenima. S jednim vremenom za koje nekako, kao kroz san osjećamo da je bilo jedno nepovratno, predivno vrijeme s nekim divnim ljudima. Da su zauvijek pokopani običaji, navike, ponosi, simboli. Da im više, u stvari, nema tko doć’ na sprovod. Možete ovo shvatiti kao nostalgičarski krik i bijes neke otete Splićanke koja je odavno svoju predanost gradu zamijenila  gastarbajterskom nostalgijom. Ili, možete ovo shvatiti kao krik i bijes jednog od starih splitskih izdanaka koja još pamti sve ono što je sve u životu važno.

Naša Lepa, Smojina Ona, otišla je zauvijek, blago, u snu, u devedeset i sedmoj godini života. Da ima nekog prava i pravde, bio bi njegov i njezin mauzolej negdje na starom sustipanskom groblju. Lukavo je svoj konačni počinak složila Ona, taman dva dana nakon Dana žena. Jedna koja nije nikad bila u prvom planu, ali svi smo znali za Nju. Jedina Ona koju se moglo pisati velikim O i svi smo znali o kome se radi. Jedna koja je znala, u sjeni velikana, izrasti u Ženu od formata. Koja je svoju ulogu znala igrati kao primadona, a pritom sve ulagati u muškarca pored sebe. Sad, vjerujem, razapet će me aktivistice feminizma, ali Ona je za žene učinila puno više nego one koje se danas, među nama, bave problemom staklenog stropa i postotaka zastupljenosti žena u politici. Ona je bila simbol poštovanja, Ona je bila žena koja je svojom snagom i osobnošću mogla mijenjati i utjecati na mnogo toga na što mi, obične šetačice po Rivi, nismo niti znale niti mogle. Nju ne bi brinuo stakleni strop, Ona bi ga, jednostavno, znala probit, kao što ga znaju probijati žene njoj slične, hrabre i bez posebne brige za svoj trenutni imidž, kako ni Ona nikada o njemu nije brinula.

Ona je, između ostaloga, u središte vrijednosti našeg društva stavila partnerstvo i ljubav. Jer, Smoje bez nje ne bi ni bio, a Ona je bila dio priča koje je on pričao. Sad me možete razapeti, ali biti voljena i uvažavana kao Ona trebalo je znati i zaslužiti. Ona je imala stav, imala je mišljenje, imala je status i poštovanje u gradu u kojemu je to bilo najteže zaslužiti. Ona je bila faca. Komunikacijski, to isto nije bilo lako. Trebala se znati probiti pored Smoje i pokazati svima nama koliko žena zna i može. Danas, znamo, puno toga je potpisao On. Ali između redaka je uvijek bila Ona. Pa neka mi sada kaže bilo koja žena da bi ona radije bila nešto drugo, ali ne ono što je Lepa bila. Drugarica, prijateljica, ljubavnica, nedjeljivi dio jedne priče, simbol vremena s kojim se s tugom opraštamo. Faca. Svoja. Aktivistica. Svevremenska. Žena koja će nam nedostajati. Jednostavno, jer takvih više nema. Ne samo jer nema više muških formata Smoje, nego, jednostavno, u društvu više nema iskrenosti i autentičnosti među ženama da budu dovoljno hrabre i svoje da bi bile – Lepa.

Znam da tamo negdje, iznad oblaka, oni – Lepa i Smoje (i Šarko), sada gledaju na nas, male ljude i umiru od smija, jer sve što se nama sada događa, i sve ono što će se zbiti, oni su već vidjeli i komentirali sve to u nekim svojim večernjim razgovorima. Držeći se za ruke, uz žmul vina. I ja im zavidim na tome. Jer znam da su bili tamo gdje mnogi od nas tek sanjamo biti.

Daria Mateljak

Foto: Pixabay

Ostavi komentar