mediji_IMG_fullsize_nova_3.jpg

Bez napadanja, molim

Čitajući komentare pojedinih kolega novinara povodom očitovanja Suda časti HUOJ-a u slučaju “Dežulović-Skoko“, mogla bih lako pasti u zamku potrebe da se branim od paušalnog uopćavanja “svi su PR-ovci isti” ili, još gore, osjetiti potrebu da napadam “novinarsku družinu” u cjelini (jer su, kao što neki tvrde, uzdrmali PR-ovsku družinu).

Mogla bih podjednako ostrašćeno prosipati žuč i reći poneku o sramotnoj razini (ne)pismenosti, nevjerojatnoj za struku kojoj je materinji jezik u bilo kojem obliku osnovno sredstvo izražavanja, ponešto o paušalnom i senzacionalističkom, na momente i za zdrav razum uvredljivom pristupu obradi pojedinih (zapravo) važnih društvenih tema, na čestom uskraćivanju prava “onih drugih” da iznesu svoju stranu, da uravnoteženo iznošenje provjerenih i istinitih informacija ni ne spominjemo… Ponešto bih mogla reći i o prepisivačkom pristupu, pamfletističkom i ulazivačkom novinarstvu…

Mogla bih, ali neću.

Neću, jer mislim da je od ovakvog mahnitanja i lupanja jednih po drugima, a među kolegama novinarima cijeli je niz onih koje (još uvijek ili usprkos svemu) poštujem zbog njihovog profesionalnog digniteta i autentičnog novinarskog garda u vremenima kad ih nikad teže nije bilo očuvati, mnogo važnije da i HUOJ i HND izvuku neke pouke iz slučaja “Dežulović-Skoko“.

Jer, ruku na srce, imalo bi se što reći o uvredljivom polemičkom tekstu kolege Dežulovića. Zar nije bilo dovoljno jednostavo s uvažavanjem polemizirati, zar je baš trebalo i pljuvati, iako je “novinar dužan poštovati etiku javne riječi i kulturu dijaloga te uvažavati čast, ugled i dostojanstvo osoba ili skupina s kojima polemizira”?

Umjesto napadanja, zar ne bi bilo u redu da jedni s drugima počnemo razgovorati u želji da nešto jedni od drugih naučimo i promijenimo nabolje, umjesto da se nadmudrujemo tko je u pravu ili natječemo u ignoriranju očiglednog.

U tom smislu očekujem i očitovanje Upravnog odbora HUOJ-a o očitovanju Suda časti koje sam zatražila 30. svibnja. Trebalo je u njemu, što nije slučaj, jednoznačno i bez izmotavanja istaknuti važnost primjene načela profesionalne neovisnosti u praksi, odnosno obveze svih članova HUOJ-a da provjere izvor podataka i/ili citata prije njihove objave (za razliku od Kodeksa časti hrvatskih novinara, Etički kodeks HUOJ-a ne bavi se posebno pitanjem autorstva drugih novinara i ostalih sudionika u javnom informiranju, navođenjem korištenih izvora, ni plagijatom). Međutim, jednako očekujem i potez HND-a vezano uz poštivanje etike javne riječi.

I možda, ali i za ozbiljno, i jedni i drugi pokažemo da smo u stanju smisleno i s uvažavanjem razgovarati, tražeći sličnosti, a ne razlike. Možda, ali i za ozbiljno, prestanemo s ovim dječjim vrtićem i svatko u svom pješčaniku počne preuzimati odgovornost za svoje javno djelovanje. I počne javno zboriti, svatko iz svog dvorišta prvi o svom dvorištu, da nešto u njemu ne valja i da to treba mijenjati.

Andreja Pavlović

Ostavi komentar