Bez komunikacije nema javnosti sveučilišta

Sveučilište u Zagrebu broji oko 70 tisuća studenata. Mladih ljudi, onih koji tek stječu znanje i još uvijek sanjanju svoje buduće karijere. Ne nas koji smo već našli mjesto pod suncem našeg neba, jer znamo da ono tuđe nikad tako ne grije, kako nas je učio stari pjesnik. Ne nas, koji smo donijeli odluku da ćemo biti tu i plaćati poreze u ovoj našoj domovini. Ne nas bivših, već 70-ak tisuća budućih entuzijasta koji će ovdje raditi, množiti se (demografska obnova i sve te priče), plaćati poreze i financirati nas buduće penziće. Ovdje će raditi taj fenomenalni turizam i nuditi sve divne usluge i proizvoditi sve što se još može, a nije se uništilo u industriji i proizvodnom sektoru. Sedamdeset tisuća nekih mladih ljudi je trenutno pod jednom upravom.

Ta uprava može odlučiti da je uistinu bitno konačno povezati hrvatsko gospodarstvo s razvojnim programima i realnim sektorom. Može odlučiti da će se inovativni programi nagrađivati i poticati. Može odlučiti da se sve što je razvojno važno na Sveučilištu zaista razvija s dionicima. Ali tko su ti ljudi? Jesu li oni neki neprijatelji, neki nasilnici ili su samo ljudi koji žele dijeliti isti prostor i surađivati? Suradnja ne može postojati bez otvorenosti i dijaloga. S onima koji su ti uistinu važni. Sveučilišta u svijetu danas planiraju svoju dugoročnu poslovnu paradigmu tako da se uklapa u UN-ove ciljeve održivog razvoja. Izlaganja nisu dostupna javnosti. Javnost sveučilišta tehnički ne postoji pa time ne postoji ni neovisnost. Jer neovisnost ne znači zatvorenost ili izbjegavanje javne komunikacije. Neovisnost znači sposobnost argumentiranja programa u javnosti. Znači transparentnost ulaganja i jasni korporativni identitet organizacije. Mi u ovom trenutku ništa od toga nemamo. Ni vrijednosti, ni viziju, ni misiju, ni jasni poslovni plan. Ili ako ga netko ima, to nije javno dostupno, dakle negira javnost ustanove.

U vrijeme kad sve ozbiljne organizacije, uključujući i sveučilišta, razmišljaju o svom dugoročnom društvenom i ekonomskom utjecaju u kontekstu ciljeva održivog razvoja, mi o budućnosti razvoja našeg najvećeg sveučilišta ne znamo ništa. Jer se ne komunicira. Jer očito nije bitno. A i ako se nešto komunicira, to je na razini vrlo općih floskula. Dragi nadležni, to nas ne zanima. Zanima nas poslovni model razvoja Sveučilišta u Zagrebu. Zanima nas iz više razloga – jer smo porezni obveznici, jer želimo imati vrhunsko obrazovanje za našu mladunčad koja je u sustavu. Jer su možda neki od nas u sustavu ili bi htjeli dodatno obrazovanje. Jer želimo surađivati s poveznicama Sveučilišta kao gospodarski subjekti. Jer želimo napredak. Pomaknuti nešto nekamo dalje. Jer nismo zlonamjerni. Jer smatramo da je edukacija bitna. I jer je znanost važna. I jer želimo biti dio te znanstvene zajednice. Jer je suradnja ključna riječ budućnosti.

I zato je odabir rektora važan. To bi trebala biti važna osoba s kojom se može stvarati dijalog o budućnosti, ne netko tko zatvara Sveučilište u svoj krug dokazanih poslušnika. Jer nam treba novih ideja. Jer trebamo otvorenost. Jer ima u ovoj državi još ljudi koji ovdje i sada žele i mogu graditi i akademsku karijeru i žele i mogu surađivati s akademskim ustanovama. Jer živimo u svijetu koji pokreću ideje i inovacije. Ne želimo se vraćati korak unatrag. Jer su raznolikost i otvorenost vrijednosti koje želimo vidjeti u akademskoj zajednici. Zato je važno tko će i kako voditi naše najveće sveučilište u budućnosti.

Odlučila sam da ću se obratiti starom-novom rektoru i osobno, kao vječni i višestruki dionik Sveučilišta. Zanima me kakav će biti odgovor. Zanima me hoće li naći sat vremena za razgovor i kako će taj razgovor izgledati. Što god da se dogodi, bit ćete informirani.

Daria Mateljak

 

 

Ostavi komentar